SA DRUGE STRANE DUNAVA

SA DRUGE STRANE DUNAVA

Početkom drugog polugodišta mediji su objavili da se čak 140 – slovima, sto četrdeset! – učenika iz Štipa i Kočana nisu vratili u školu nakon završetka zimskog raspusta. Zašto? Jednostavno, oni su se – isto kao i drugih 200.000 građana u posljednje dvije decenije prije njih, sa roditeljima iselili iz zemlje. Napustili su Makedoniju. Nažalost, ova vijest nije izazvala ni iznenađenje ni zabrinutost kako kod nadležnih tako i u široj javnosti. Suočena sa surovom statistikom, cijela regija je na neki način postala ravnodušna prema ovom trendu, koji je, vjerujem, sveprisutan u svim balkanskim zemljama. Zaista, imati jednog iseljenika je lična tragedija, ali imati ih na hiljade je statistika! Da li je (Zapadni) Balkan smetljište beznađa?

piše Luka Pavićević

Ovo pitanje mi je bilo postavljeno kada sam nedavno gostovao u Dnevniku na Sitel televiziji: U kojoj zemlji vidim svoju budućnost? Izlazeći iz lične perspektive u kolektivnu, govorio sam o mnoštvu mladih ljudi koji bukvalno preuzimaju odgovornost odraslih i pokušavaju da unaprijede društvo. Kada ovi mladi ljudi koji su dali nešto za svoju zemlju, a nisu čekali da im ona nešto da, umjesto pozdrava i afirmacije budu suočeni s prijekorom, podsmijehom i uvredama, odlučuju se za odlazak u inostranstvo. Neki od njih će se vratiti; neki neće. Možemo li ih – svi mi, cijela javnost – kriviti za takvu odluku?

Dva stereotipa o mladima na Balkanu

Istraživanje Vestminsterske fondacije za demokratiju o društveno-političkom učešću mladih iz 2022. godine pokazalo je da je 51% mladih reklo da su poduzeli neku inicijativu za rješavanje društvenih problema, ali čak 70% rijetko ili nikada nije zapravo riješilo problem. Zato nikog ne treba da čudi činjenica da će mu, ako sretne 5 mladih ljudi na ulici, čak 4 reći: “Ne vjerujemo da uopšte možemo uticati na to šta i kako rade vlasti”.

Ovo razočaranje u sistem dovodi do opće percepcije u Republici Sjevernoj Makedoniji da su mladi apatični i lijeni bez mnogo interesa za ostatak ili društvena dešavanja. Oni su otuđeni do te mjere da ih ništa drugo ne interesuje osim ispunjenja svojih najosnovnijih, sebičnih potreba. Postoji i druga predrasuda da su (neki od) mladih idealisti koji žive u svom zamišljenom svijetu čije utopijski ideje je nemoguće ostvariti.

Obje percepcije su netačne. Mladi su, prije svega, vrlo heterogena grupa čija priroda ne dopušta generalizacije. Da, kao i u svakoj grupi, postoje varijacije: neki od njih su nezainteresovani, ali mislim da rijetko govorimo o onim mladim ljudima koji su više nego aktivni, ozbiljni i posvećeni. Koji se strastveno bore za svoja uvjerenja, a nisu zaslijepljeni svojim idealizmom. Transformirajući to u realizam, oni vrlo dobro poznaju probleme u Makedoniji i razrađuju detaljne planove za njihovo rješavanje.

Inicijative mladih, vizija za budućnost

I nije da do sada nije ponuđeno mnogo rješenja. Na primjer, Omladinski obrazovni forum (YEF) je simbol dugoročnog rada i posvećenosti. Postoji već 24 godine i pruža neformalno obrazovanje za preko 1.000 mladih ljudi godišnje. Uviđajući odsustvo kritičkog mišljenja u formalnom obrazovnom sistemu, MF radi na razvijanju analitičkih, istraživačkih i komunikacijskih vještina kod mladih kroz svoje debatne klubove koji su prisutni u nekoliko gradova u zemlji. U posljednje vrijeme, mladi ljudi također razvijaju sposobnost ocjenjivanja izvora kroz integraciju medijske pismenosti u nastavni plan i program debate.

Prije dvije godine, Udruženje Ekvalis je pripremilo Program rada u zajednici koji bi zahtijevao od svakog učenika da bude uključen u volonterske aktivnosti tokom školske godine. Rad u zajednici nije samo dobrotvorne prirode, već omogućava učenicima da se razviju u zrele i potpune osobe. Skandal sa osvetničkom pornografijom u grupi “Javna soba” prije pandemije uzdrmao je makedonsku javnost, ali i otkrio potrebu za adekvatnim seksualnim obrazovanjem kako bi adolescenti znali kako da se zaštite. Organizacija HERA kreirala je cijeli nastavni plan i program za Sveobuhvatno seksualno obrazovanje, čiji je pilot projekat uspješno završen prošle godine. Skopske srednjoškolke objavile su rat ružičastom porezu kada je Gradsko vijeće usvojilo amandman da se u školama obezbijede besplatni menstrualni proizvodi, mada na kraju ipak nisu bili obezbjeđeni.

Još jedna nepravda koju su identifikovali mladi jeste selektivan pristup ostvarivanju prava na besplatan javni prevoz za školarce i studente. Naime, dok oni koji pohađaju državnu obrazovnu ustanovu automatski imaju ovo pravo, oni iz privatnih ustanova nemaju, iako su značajan broj tih srednjoškolaca i studenata zapravo stipendisti. Upravo zbog toga su tri studentice sa privatnog fakulteta podnijele inicijativu Ustavnom sudu, koji je ovu pojavu ocijenio kao neustavnu, ali na sjednici nije bilo kvoruma, pa je sve to bilo uzalud! Ali tu borbu nastavljaju zborovi studenata privatnih fakulteta i Unija srednjoškolaca. Također, Studentska skupština Univerziteta u UKIM-u uspjela je otvoriti studentski kulturni centar.

Podržavajući program društveno korisnog rada i besplatne proizvode za menstruaciju u školama, Unija srednjoškolaca – organizacija koju vodim – posvetila se nekoliko inicijativa, od kojih su dvije pretočene u zakone. Sindikat se aktivno bori protiv korupcije u obrazovnom sistemu: kada smo saznali da se svjedodžbe nezakonito naplaćuju u četiri škole, odmah smo to prijavili Inspektoratu, a osigurali povrat novca učenicima. O nasilju u učionici ne šutimo, a uspjeli smo postići povećanje studentskih stipendija. Pisanjem zakona o srednjoškolskoj demokratiji, Unija ima za cilj da po prvi put u istoriji države uredi i demokratizuje studentske organizacije. Predviđeno je stvaranje nezavisnog vijeća učenika u svakoj srednjoj školi u državi kako bi izgradili svjesne, informisane pojedince koji bi se, vođeni osjećajem dužnosti, uključili u demokratski život.

Ako na trenutak ostavimo obrazovanje sa strane, postat će nam jasno da mladi ljudi imaju drugačije ideje i potrebe što se tiče tržišta rada. Institut za dobro upravljanje i evroatlantske perspektive (IDUEP) je kroz projekat „Šta žele mladi?“ organizovao tribinu na kojoj su mladi i poslodavci otvoreno razgovarali o profesijama budućnosti. Nadalje, mlade zanatlije pokazuju da ih ne interesuje samo profit, već da misle i o očuvanju tradicije, o zajednici i održivosti u svom poslovanju. Takav je primjer društvenog preduzeća Esnaf, koje nudi rukotvorine domaćih dizajnera, domaćih zanatlija i osoba s invaliditetom. O sličnoj otvorenosti duha govore i bilateralne kancelarije za saradnju Grčke i Sjeverne Makedonije, koje je otvorila Unija mladih – Kruševo s ciljem pomirenja i prijateljstva između te dvije zemlje.

Kakvu bi državu napravili mladi ljudi?

Iskreno vjerujem da navedeni primjeri pokazuju da mladi zaista imaju viziju kako se nositi s društvenim nepravdama i kako pretvoriti Sjevernu Makedoniju u bolje mjesto za život. Međutim, više njih bi trebalo da nas osvijesti o sporosti i neažurnosti koju pokazuju vlasti. Sporost u donošenju odluka je odličan konzervativni princip ako dolazi iz razboritosti, a u našim slučajevima se zloupotrebljava kao mehanizam odlaganja dok traje iseljavanje…

Na javnoj raspravi u Skupštini, moja prijateljica i izvršna direktorica MOF-a Teodora Stolevska rekla je da nam je potrebna „hitna akcija zakonodavne i izvršne vlasti. Potrebne su nam politike koje će se dosljedno provoditi.” U potpunosti dijelim njeno mišljenje, ali, nažalost, moje iskustvo mi govori da se kod nas često dešava da stvari ostanu samo “mrtva riječ” na papiru. Uzaludan nam je Ustav koji će uglavnom braniti naša demokratska prava i slobode, ako građani ove zemlje ne žive u duhu tog Ustava i tih zakona, ako to nije dio njihovog karaktera i njihove kulture ponašanja. Ono što je napisano mora se početi i primjenjivati.

Počevši od ovog procesa, ne smijemo zaboraviti pravo stanje na terenu. Nevladin sektor treba da dosljedno poštuje svoje (deklarisane) vrijednosti, čak i kada se to čini nepopularnim. Navešću jedan primjer: Unija, zajedno sa UNICEF-om, bile su jedine organizacije koje su se zalagale za kombinovanu nastavu tokom pandemije.

Žao mi je što moram reći ovo: broj i struktura mladih koje organizacije civilnog društva privlače su ograničeni i stoga organizacije ne dopiru uvijek do svih mladih ljudi. Zabrinjava me istraživanje Makedonskog centra za međunarodnu saradnju, koje pokazuje da su ljudi stariji od 65 godina tolerantniji od onih od 18 do 29 godina. Oko 70% odraslih za komšiju želi osobu druge nacionalnosti i vjere, dok se kod mladih taj postotak kreće između 42 i 43.

Mnogo puta na Balkanu su se takvi trendovi pokazali opasnim i destruktivnim. Možemo se poboljšati samo ako javno priznamo ovu istinu.

Beč ili Babilon?

Sjećam se Fb statusa profesorice koja je otišla na vjenčanje u Beč. U razgovoru sa mještaninom koji tamo živi već dugi niz godina, rekla mu je koliko je frustrira to što ne govori njemački jezik, na šta je on odgovorio: „Šta će ti njemački u Beču?“ 60% makedonske omladine bi se iselilo kad bi im se ukazala prilika, a 40% kao jedan od razloga za to navodi korupciju. Samo 8% je reklo da bi se sigurno vratilo. Ako možemo napredovati u obrazovanju i karijeri u inostranstvu, zašto to ne bismo mogli učiniti i u svojoj zemlji? Ako to može sjeverno od rijeke, zašto, zaboga, balkanska omladina ne može normalno da živi južno od lijepog Dunava?

Prethodni članakDA SAM JA NEKO…
Naredni članakDA SU ONI “NEKO” U SRBIJI: SISTEMSKA PROMJENA