DA SAM JA NEKO…

DA SAM JA NEKO…

Ništa ove mlade ne zanima.“

Ovi mladi se samo provode, piju, džabalebare na račun roditelja.“

Samo ih pare zanimaju.“

Ove rečenice čula sam nebrojano puta u životu a nerijetko su bile upućene baš meni – mladoj osobi koju svašta zanima, koja ne „džabalebari“ i koju ne zanima samo novac. Brojni arugemnti i pozitivni primjeri nijesu bili dovoljni da razuvjere starije od mene. Onda kada sam radila baš suprotno a to je zastupala svoje stavove, borila se za javni interes i boljitak društva dobila sam to najzvučnije pitanje – A ko si ti?

Čudno kako to pitanje koje sami sebi iznova postavljamo u životu može biti uvreda od strane nekog drugog. Na pitanje ko sam ja imam mnogo odgovora ali kada mi se tim povodom postavi imam samo jedno. Ja sam niko.

U Crnoj Gori kakva je danas i kakva je bila od kad sam svjesna njenog postajanja kao političko-ekonomsko-socijalne tvorevine osjećam se, iskreno, kao niko. Najviše zbog toga što znam ko je „neko“. U našoj prelijepoj državi neko je onaj ko obmanjuje građanje, uskraćuje im osnovna ljudska prava i omogućava uništavanje prirodnih resursa. Neko sjedi u skupštini, u vladi, uživa u udobosti fotelja dobijenih preko naših leđa i nije ga briga za nas. Mi smo niko.

Znajući to, drago mi je što pripadam ovoj drugoj skupini. Ljudi koji su za rukovodioce države niko su upravo ljudi u koje vjerujem. Iako sam se kroz svoj novinarski i aktivistički angažman bavila jačanjem rodne ravnopravnosti, zaštitom prirode i ljudskih i manjinskih prava još uvijek nijesam neko. Paradoksalno, baš oni koji misle da su neko za mene to nijesu. Čitalac će se na ovom mjestu zapitati pa ko to, onda, jeste?

Za mene, neko su moji prijatelji i kolege, mladi aktivisti i novinari, koji svakodnevno rade više dobrog za našu državu nego oni koji njom upravljaju. Neki od njih su razotkrili nelegalne eksploatacije prirodnih resursa Crne Gore, drugi se zalažu za besplatne menstrualne proizvode, treći zahtijevaju bolje uslove i zakonodavstvo za žrtve rodno zasnovanog i seksualnog nasilja, četvri rade na inkluziji romske i egipćanske populacije, peti svojim znanjem i postignućima nose dobar glas o Crnoj Gori daleko u svijet. Oni ne samo da su neko već su mnogo toga. U Crnoj Gori, najčešće su niko. Sa njima sam branila drveće, rijeke, pravo na jednakost, pravo na život i pravo na dostojanstvo koje je u zemlji najveći luksuz. Nikad ih ne bih mijenjala za one koji su u očima javnosti neko.

Ne znam kada smo tačno došli do toga da kukamo kako nema dovoljno ambicioznih i vrijednih mladih ljudi a kada se oni pojave ih sputavamo i ograničavamo. Na radnom mjestu smo tu da radimo i učimo ali ako znamo bolje ili napredujemo brže od starijih kolega odmah smo umišljeni i pretenciozni. U školi smo glupi ako nemamo odlične ocjene, ali ako ih imamo onda smo štreberi. Neko smo kada o nama govore politički kandidati i kada smo njihovo ciljano biračko tijelo ali kada ih izaberemo, tada smo niko. Pasivni smo, ali u prvim redovima na protestima smo djeca.

Znate šta? Neka budem niko. To znači da još uvijek imam volje i snage da na ispravan način vodim borbu za mlade koji će nadam se biti niko u godinama koje dolaze. To znači da da još uvijek imam mogućnost da zastupam svoje, javne i građanske interese umjesto interesa investitora, nadređenih političara i direktora. Znači da sam još uvijek ja i da znam ko sam zapravo, što je više od onoga što „netkovi“ mogu za sebe kazati.

Na putu amerikanizacije, evropeizacije, globalizacije i trendova zaboravili smo da nas broj glasova ne čini čovjekom. Zaboravili smo da nas broj lajkova i praćenja ne čini važnim. Zapravo, zaboravili smo šta je važno. Kapitalizam je učinio svoje i postarao se da ne vidimo najveći kapital koji je tik do nas – prirodnu, vrline i, najvažnije, jedni druge.

Da sam ja neko postarala bih se da se ljudi poput mojih kolega nikada ne osjete kao niko. Time bi moja misija bila uspješna jer su upravo to ljudi za koje znam da mogu promijeniti sistem na bolje, a ja bih im za to dala vjetar u leđa. Da sam neko nijedan muškarac se ne bi gušio u okovima patrijarhata i osjećao isfrustrirano onda kada ne može da ispuni tradicionalno nametnute uloge. Žene bi imale više poverenja u zakonodavnu i izvršnu vlast Crne Gore i ne bi se ustručavale da svoje nasilnike prijave nadležnima. Zdravstveni sistem ne bi bio mašinerija za usmjeravanje građana u privatni zdravstveni sektor već bi radio u interesu javnog zdravlja. Da sam ja neko krivolov bi bio suzbijen a koncesionari ne bi mogli da biraju bilo koje parče zemlje kao parče torte. U Crnoj Gori bi svako bio slobodan da bude ono što jeste, bez obzira na pol, naciju, vjeru, seksualno oredjeljenje i boju kože.

Nisam neko. Jer neko ko to jeste mnogo više misli na sebe i svoje interese. Na svoju ličnu promociju i gleda gore ka potencijalnoj novoj stepenici na koju možda može da zakorači. Građane ne vidi jer misli da su dolje, iako su zapravo tačno ispred, iza i sa obije strane.

Jer neko može biti samo onaj koji zna da uvijek postoji pametniji, bolji, uspješniji i sposobniji od njega/nje. Jer je svako neko. A svi možemo biti neko samo onda kada se držimo zajedno. Mladi u Crnoj Gori su na misiji da to dokažu i postaraju se da budući mladi ne budu niko. Zbog toga, da sam ja neko, najmanje bih bila ja, a najviše svako drugi.

Marija Pešić

Prethodni članakPRIZNATI RANJIVOST ZNAČI BITI HRABAR
Naredni članakSA DRUGE STRANE DUNAVA