©Tjeerd Royaards (The Netherlands) – Cartoon Movement
“Mladi su lideri budućnosti,” bar tako ih često nazivaju današnje političke vođe. Ipak, paradoksalno, čini se da upravo ti isti lideri mladima uskraćuju pristup političkoj pismenosti i osnovnom znanju o politici. Šta može biti važnije za budućnost, ali i sadašnjost društva, od toga da njegove najvitalnije generacije razumiju događaje koji oblikuju njihovu svakodnevnicu, dobrobit i društvenu strukturu? Vjerovatno malo toga.
Na Kosovu, situacija je zabrinjavajuća. Iako čine značajan dio populacije, mladi pokazuju vrlo ograničeno interesovanje za politiku: samo 19,3% smatra je važnom, dok se svega 2% osjeća zastupljeno u političkim institucijama svoje zemlje. Ove brojke su alarmantne ne samo zbog svoje veličine, već i zato što otkrivaju dubok raskorak između političke retorike i stvarnog angažmana prema mladima.
Političari često nazivaju mlade “budućnošću nacije”, naročito tokom izbornih kampanja. No njihova djela rijetko podržavaju tu izjavu. Umjesto toga, svjedočimo sve većem neskladu između velikih riječi i stvarnih prilika koje se mladima nude za političko učešće i donošenje odluka.
Još je zabrinjavajuće to što više od polovine mladih u Kosovu zauzima pasivan, ili čak apatičan stav prema nacionalnim i globalnim dešavanjima. Političke događaje posmatraju površno, iako su upravo ti procesi ti koji određuju njihova prava, slobode i buduće mogućnosti. Takav pristup nije samo štetan, on je opasan.
Stvara se začarani krug: današnji nedostatak političke svijesti proizvest će generacije koje sutra neće biti sposobne donositi informisane odluke. A te odluke nisu apstraktne, one direktno utiču na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje, građanska prava i više. U korijenu ovog problema nalazi se propust u prenošenju osnovnih demokratskih vrijednosti kroz obrazovanje.
Obrazovni sistem u Kosovu u tom smislu podbacuje. I u osnovnim i u srednjim školama, učenici dobijaju minimalno izlaganje političkim temama. Jedini predmet koji se bavi građanskim obrazovanjem—”Građansko obrazovanje”—nedovoljan je po obimu i kvaliteti. Predaje se u ograničenom vremenskom okviru, s dotrajalim udžbenicima i nepreciznim sadržajem, ostavljajući učenike bez osnovnog razumijevanja političkih procesa. Mnogi priznaju da su ključno političko znanje stekli tek nakon 18. godine, putem društvenih mreža ili televizijskih vijesti.
Iako je izlaznost mladih na izbore u Kosovu relativno visoka, to ne treba poistovjećivati s političkom pismenošću. Sam čin glasanja ne znači nužno duboko razumijevanje niti stvarni angažman. Vrlo malo mladih je aktivno u političkim strankama, čak manje od 10%, a oni koji se i uključe, često to čine jer se nadaju zaposlenju pomoću političkih veza. Ovakva praksa obeshrabruje nezavisno učešće i produbljuje kulturu razočarenja.
Učešće mladih u protestima pokazuje još jedan aspekt tog razočarenja. Masovne mobilizacije mladih najčešće su reaktivne, kao u slučaju protesta zbog femicida, dok je angažman oko šire društvene politike vrlo nizak. Političke diskusije uglavnom ostaju ograničene na civilno društvo i mali broj nezavisnih aktivista, dok većina mladih ostaje neaktivna.
S druge strane, pojam “dezinformacija” sve češće se koristi u javnom diskursu Kosova, kako od strane medija, tako i nevladinih organizacija. Medijska pismenost s pravom se predlaže kao rješenje, ali još djelotvorniji odgovor leži u jačanju političke pismenosti. Kada smo pitali mlade, većina je priznala da gotovo nikada nije koristila taj termin, ali su se svi na kraju razgovora složili da je političko obrazovanje ključno sredstvo u borbi protiv dezinformacija i lažnih vijesti.
Zakonski, mladima nije uskraćeno političko učešće. Ustav Kosova omogućava puno političko angažovanje mladih. Glavna politička partija, Vetëvendosje, ima neobično veliki broj mladih članova, a ličnosti poput bivšeg premijera Hashima Thaçija (imenovan kada je imao 31 godinu), sadašnjeg premijera Albina Kurtija (politički aktivnog još od studentskih dana) i predsjednice Vjose Osmani (imenovana sa 39 godina) pokazuju da mladi mogu zauzeti visoke funkcije. Ipak, ovakvi primjeri su izuzeci. Šira zastupljenost mladih u parlamentu i nacionalnim politikama i dalje ozbiljno nedostaje.
Historijski gledano, mladi u Kosovu bili su ključni akteri društvenih i političkih pokreta, od studentskih protesta protiv Miloševićevog režima devedesetih, do nedavnih protesta protiv seksualnog uznemiravanja na univerzitetima. Nova generacija aktivista, u dobi od 18 do 33 godine, nastavlja tu tradiciju, dajući značajan doprinos i služeći kao uzor za građanski angažman.
Vrijeme je da mladi u Kosovu prestanu prihvatati pasivnu etiketu “budućnosti” i počnu zauzimati aktivnu ulogu u oblikovanju sadašnjosti. Aktivno građanstvo počinje informisanošću. Reforma obrazovnog kurikuluma u pravcu građanskog i političkog obrazovanja nije samo poželjna, već nužna – i za jačanje angažmana i kao zaštita od dezinformacija.
Kao što je John Adams jednom rekao: „Sloboda se ne može sačuvati bez opšteg znanja među narodom, koji ima pravo… i želju da zna.“ Nedavni studentski protesti u Beogradu najjasnije pokazuju da promjena jeste moguća kad su mladi informisani i angažovani. Mi ne predstavljamo samo mogućnost promjene, mi jesmo ta promjena.
Hanmie Lohaj
