Fotografija koju je snimio fotograf Tyler Hicks u martu 1999. godine prikazuje ubijenu petogodišnju Romkinju Elizabetu Hasani.
Mart 1999. bio je taj mjesec. Tačnije, tokom rutinske popodnevne kupovina na Zelenoj pijaci u Mitrovici 13. marta 1999. godine, eksplodirala je ručna bomba bačena od strane članova režima Slobodana Miloševića. Ova eksplozija odnijela je sedam života, od kojih je šest Albanaca i jedna djevojčica, Romkinja. Na spomen-ploči o ovom događaju, dvadeset godina kasnije, imena šest osoba od sedam koji su stradali bila su navedena – svih šest stradalih Alabanaca. Gdje je ime sedme žrtve? Postojanje petogodišnje romske djevojčice ne može se negirati, iako je općina Južne Mitrovice odbila da napiše njeno ime ili prizna da ju je srpska država ubila prije više od 20 godina.
Da Škelzen Gaši, publicista i aktivist civilnog društva, nije saznao za ovaj slučaj i objavio ga, ni vi ne biste čitali ni ja ne bih pisala ovaj članak.
Javno se oglasio o slučaju odgovarajući kako je otkrio nepostojanje Elizabetinog imena na spomen-ploči rekavši: “Dok sam istraživao fotografije, našao sam veoma značajnu fotografiju poznatog fotografa prestižnog američkog lista, Tylor Hicksa. Može se vidjeti ubijena žena; tamo su vjerovatno tri ubijene žene; i može se vidjeti petogodišnje dijete. Dijete ima kratku kosu, a New York Times kaže da je dječak. Međutim, nije dječak; to je djevojčica. To je Elizabeta Hasani. Bio sam također vrlo zabrinut zašto njeno ime nije na spomen-ploči koju je podigla opština Mitrovica; ne optužujući opštinu nigdje, mogla bi biti greška; to bi moglo biti potpuno nenamjerno”, rekao je Gaši Radiju Kosova u programu na romskom jeziku.
Povodom iste prilike, Besa Ismaili, iz Komisije za ljudska prava u Parlamentu Republike Kosova, kao i članica PDK-a, govorila je: “Ne znam razloge zašto ime Elizabete nije uključeno na ploči. Ali ono što je važno je da se ime Elizabete spomene i pamti jednako i dostojanstveno, kao i svi ostali. Ne diskriminiramo žrtve. Naprotiv, poštujemo ih i osuđujemo agresora koji je uzrokovao sve ove smrti. Naravno, zajedno sa aktivistima civilnog društva, sugrađanima iz Mitrovice i kolegama poslanicima, obavijestit ćemo institucije o grešci koju su napravile”, rekla je Ismaili, koja također dolazi iz grada Mitrovice.
Svi koji su upitani o nepostavljanju imena petogodišnjakinje na ploči kažu da je “to bila greška”. Ako pretpostavimo da to jeste razlog, i ako stvarno jeste – zašto se, u Enciklopedijskom rječniku Akademije nauka i umjetnosti Kosova, u dijelu o ovom masakru, može pronaći samo šest ubijenih Albanaca?
Ovaj društveni skandal, koji mnogi institucionalni lideri vrlo brzo nazivaju “greškom”, nije ni prva ni posljednja “greška” napravljena u slučajevima koji se tiču zločina počinjenih tokom rata protiv manjinskih zajednica. Općenito se može primijetiti da se ne spominju žrtve rata koje nisu pripadale većinskoj etničkoj grupi s najvećim brojem žrtava iz ovog rata. Opći narativ prevladava da su građani etničkih manjina na Kosovu pomogli srpskom kriminalnom režimu da počini zločine i teror koji su se praktikovali na teritoriji Kosova tokom posljednjeg rata. Ovo stoji i kao osnova ne manje, ali očigledne diskriminacije koja vlada na Kosovu prema manjinskim zajednicama koje nisu većina.
Na kraju, ova “greška” je “ispravljena” i ime Elizabete dodano je na spomen-ploču masakra na zelenoj pijaci u Mitrovici. Međutim, ni do danas se nije puno govorilo o njoj, i da nije bilo slučajnosti poput istraživanja Škëlzena Gašija, nikada ne bismo znali ili čuli za postojanje ili smrt male Elizabete. Fizički su je ubili u martu ‘99, ali smo je ubili i drugi put, negirajući njeno postojanje u prvom redu. Odbili smo priznati i komemorirati njen odlazak kao i činjenicu da je ikada postojala, tako da nismo priznali da je bila dio nas i među nama onog dana kada je pronađena na tržnici svog grada, Mitrovice.
Ime male Elizabete dodano je na spomen-ploču nakon javne pobune koja je uključivala oglašavanje od strane stranih misija na Kosovu. Ono što je poznato jeste da postoje i drugi slučajevi poput ovog koji uključuje petogodišnju romsku djevojčicu, i da su brojni zločini protiv građana Aškalija, Egipćana, Roma i Bošnjaka na Kosovu ostali neprijavljeni i neadresirani. Ni politički ni patriotski aktivizam ni bilo koji drugi oblik “humanih” reakcija nisu primijećeni kao odgovor na ove zločine. Njihova imena trebala bi živjeti u kolektivnom pamćenju zbog ljudskosti.
Autorica: Hanmie Lohaj
