Zemlja nade i slave

Većinu mog djetinjstva, bila sam jedna od onih sretnica koja je oduvijek očekivala da će pohađati vrhunski univerzitet. Da li je to zbog mog prirodnog talenta za nauku, nepokolebljivog povjerenja i podrške moje majke ili čiste povlastice, nikad neću saznati. U mojim očima ti „vrhunski univerziteti“su bili u Velikoj Britaniji.

Autorica: Maksina Podpohorska

Uostalom, to je ono što su mi oduvijek govorili. Za međunarodnu školsku djecu poput mene, pohađanje britanskog univerziteta djelovalo je kao prirodan razvoj naše akademske karijere. Većina naših profesora su bili britanci, podučavani smo na engleskom jeziku i učili smo englesku književnost, historiju i kulturu. Također, postojala je i pretpostavka da britanski obrazovni sistem i kultura, generalno, najviše odgovaraju našem međunarodnom okruženju.
Konačno je došao dan kada sam morala izabrati kako će izgledati sljedeće tri godine mog života. Prijavila sam se na četiri univerziteta u Velikoj Britaniji. Čekala sam i čekala, slala eseje, prošla brojne skype intervjue i konačno sam dobila ponudu od sva četiri univerziteta. Odabrala sam svoja dva omiljena kursa i nekoliko sedmica kasnije konačno sam bila prihvaćena na studij mojih snova. Osjećaj je bio pobjedonosan!
Danas, neugodno mi je i priznati da, do tada, još nikad nisam bila u Velikoj Britaniji. Nisam ni sigurna kako se to dogodilo jer sam organizovana, oprezna i racionalna kada su u pitanju velike životne odluke. Kako sam mogla odlučiti da učinim tako drastičnu (i skupu) promjenu u svom životu a da se prethodno detaljno ne informišem? Što je još gore, ono što jesam istražila, pokazalo mi je i ne baš tako dobre rezultate.

Za ljude poput mene, prvo što uradite kada se selite u inostranstvo, pogledate demografsku sliku tog mjesta. U relativno malom gradu u koji sam se preselila, 99% stanovništva su bili bijelci.

Sad, sigurno se pitate zašto je to relevantno? Pa, rasizam i drugi –izmi imaju tendenciju da se stvaraju u onim mjestima gdje svjetonazori ostaju netaknuti stvarnošću i životnim  iskustvima drugih ljudi. Iako sam bjelkinja, opšte pravilo je da ako su nacisti htjeli zarobiti i/ili uništiti vašu cijelu etničku grupu ako su vaši preci ubijani u koncentracijskim logorima, vjerojatno vam neće biti lako boriti se sa rasizmom.
Osim toga, iako se trudim da ne budem šupak, mržnja i diskriminacija mi smetaju bez obzira da li su usmjerene prema meni ili ne.
Ovakvo razmišljanje može zvučati ekstremno, ali rečeno mi je da živimo u ekstremnim vremenima. Iako bih, pretpostavljam, trebala pisati o nacistima u sadašnjem vremenu, zar ne(?)… ta rečenica bi natjerala moje pretke  da se okreću u svojim neobilježenim grobovima. Često se pitam hoćemo li moći pronaći riječi kojima bismo našim unucima objasnili događaje i zeitgeist iz 2016. godine. Pretpostavljam da utjehu možemo pronaći u činjenici da bismo svi mogli skončati u užasnoj i kataklizmičnoj eko-apokalipsi prije nego budemo imali priliku reproducirati se. Ili, znate, mogli bismo biti ubijeni od strane nacista…
Kad sam krenula na fakultet, kupila sam najjeftiniji pribor za jelo i počela dijeliti kupaonicu s 8 osoba; započela sam svoj novi život. Tek tada sam počela primjećivati šta znači živjeti u 99% “bijelom” britanskom gradu i pohađati vrhunski univerzitet.
Ovo su neki od najistaknutijih primjera.

Tokom moje prve sedmice pitali su me mogu li razumjeti sve riječi kada čitam tekst na engleskom jeziku. Znate, jer sam, ipak, strankinja.

Tokom predavanja o feminističkoj teoriji predavačica je zamolila da podignu ruku oni koje je odgojila zaposlena majka.  Na moje iznenađenje, manje od trećine nas je imalo majke koje su bile zaposlene tokom našeg odrastanja. A kada nas je upitala da se jave oni koji imaju majke koje su bile na visokim pozicijama, samo nas je dvoje podiglo ruku.
Tokom mog prvog semestra bila sam šokirana činjenicom da uvodni dio predavanja o postkolonijalnoj teoriji uključuje, očito, prijeko potreban brzi kurs o britanskoj kolonijalnoj i imperijalnoj historiji. Strani studenti su bili jedini koji su mogli imenovati evropske kolonijalne sile. Rečeno mi je da taj dio njihove historije nije pokriven britanskim školskim programom.
Nekoliko mjeseci nakon rezultata Brexita osjetila sam onaj poznati osjećaj bijesa i nemoći. Nakon što je čula moj naglasak i vidjela moju slovenačku ličnu kartu, medicinska sestra me pogledala poprijeko i dodala mi letak predlažući da “pogledam kako stvari funkcionišu u ovoj zemlji”.
Kada je kampus bio prekriven simbolima svastike, nakon Trumpove pobjede, moji prijatelji su samo prokomentarisali – “Čemu sva ta drama? Mi, (čitaj: Britanci. Sami. Mi sami. Niko nije pomogao, ni malo.) smo porazili fašizam prije 70 godina!” Mislim, da se razumijemo, znala sam da su porazili i kolonizirali pola svijeta, ali nije mi palo na pamet da je bilo koja “velika” sila sposobna poraziti ideju
Bila sam razočarana i sve iluzije su mi se razbile. Moje iskustvo nije uopšte odražavalo sliku Velike Britanije koju su mi prodali. Umjesto toga, vidjela sam stvari koje su me ljutile i kojih sam se bojala. Strašna, krvava historija koja i dalje proizvodi toliko fizičkog i sistemskog nasilja, praćena nedostatkom obrazovanja, prava, pa čak i svjesnog ignorisanja činjenica je prosto zastrašujuća.
Dok sam procesuirala ove spoznaje, dogodio se Brexit. I tako je moje razočaranje bilo jednako razočarenju ostatka svijeta. Uskoro više nije bilo ni stalnog pozitivnog medijskog predstavljanja Velike Britanije. Vijesti koje su izvještavale o raznolikom i skladnom stanovništvu ove zemlje, o njenoj bogatoj kulturi, prvoklasnim univerzitetima  i novim društvenim i ekološkim politikama zamijenjene su izvještajima o šokantnim, neobičnim i ponekad zbunjujućim razvojima situacije. Brexit je bio “u sendviču” – između višestrukih rasističkih skandala, ubojstva zastupnika, univerzitetskog skandala sa porukama, izgubljenih života i domova usljed požara i lokalnih i opštih izbora.

Nedugo nakon toga, primijetila sam dramatičnu promjenu u načinu na koji su moji vršnjaci govorili o svom domu. U studentskoj kući gdje živi 9 osoba različitog socioekonomskog porijekla, koji podržavaju različite političke ideje, nije nedostajalo ljutnje i nevjerice. Mnogi ljudi koje sam poznavala istraživali su svoje porodično porijeklo ne bi li pronašli pretka koji im može pomoći da steknu državljanstvo u nekoj od zemalja EU. Tokom svih tih čudnih dešavanja, nije prošlo mnogo vremena otkako su mi počeli zavidjeti na tome kako sam pričala o svojoj domovini.

Jedne večeri, nakon dugog razgovora o Velikoj Britaniji i Brexitovom referendumu, prijateljica mi je rekla: „Ne razumijem kako je moguće da je ovo ista zemlja koja je stvorila Beatlese, Oscar Wildea, David Bowieja, Shakespearea, Monty Pythona, Stephen Hawkinga…?”. Pitala me je kako ja mirim te dvije činjenice u svojoj glavi s obzirom na to koliko sam sretna zbog svog univerzitetskog studija. Mislim da gore navedene riječi pokazuju da ipak ne mogu. Da su tri godine koje sam provela tamo bile potpuna katastrofa – bilo bi lako okarakterisati ovo kao užasno mjesto, iako to apsolutno nije. Unatoč naivnosti, 8-godišnjakina u meni je bila u pravu u vezi nečega. “Vrhunsko” iskustvo studiranja koje sam oduvijek sanjala bilo je, bez sumnje, vrijedno toga. Često se osjećam nezahvalnom jer imam veoma čvrsto i negativno mišljenje o svemu ovome. Uostalom, dobila sam ono što sam oduvijek željela. Imam ono što mnogi priželjkuju, ono što mnogi neće biti u mogućnosti imati. O čemu se imam žaliti?
Djelomično, negativna reakcija dolazi sa jednostavnom spoznajom da je moje razumijevanje i mišljenje o zemlji u kojoj nikada nisam bila zapravo strašno naivno. Međutim, vjerujem da tu ima mnogo više od toga i to je jedan od razloga zašto sam tako spremno  prihvatila tu “predivnu” sliku zemlje. Mjesto u kojem problemi, koje sam identifikovala u svom okruženju, ovdje ne postoje. Mjesto gdje se sva ta pitanja i problemi razumijevaju, proučavaju i rješavaju. Mjesto gdje svi ljudi mogu napredovati i upuštati se u velike poduhvate. Zemlja za primjer; ideal. Ideal koji je zapravo više odraz mene nego bilo kojeg stvarnog mjesta.
Kaže se da nikada ne biste trebali upoznati svoje junake jer će vas sigurno razočarati. Mislim da je za mnoge ljude, zajednice, pa čak i zemlje, Velika Britanija takav heroj. Vrlo javni, nedavni problemi ove zemlje, naišli su na duboku nevjericu i imali su učinak i daleko izvan njenih granica. Zemlja koja je smatrana idealom pokazala se haotičnom i stvarnom, kao i svaka druga. Rekla bih da su ti osjećaji više pokazatelj našeg straha za naše vlastito okruženje. S nestrpljenjem očekujemo da vidimo razvoj situacije. Da li će V. Britanija ikada napustiti EU? Ko će biti sljedeći premijer? Kako će to uticati na dinamiku unutar EU? Hoće li se Velika Britanija oporaviti? Hoćemo li se mi oporaviti?

Ono što mogu reći je to da genijalnost koju sam vidjela u mojim profesorima i vršnjacima, na hodnicima fakulteta, učionicama, studijima, seminarskim prostorijama – to mi daje nadu.

Naposljetku, hoće li se međunarodna djeca nastaviti školovati u Velikoj Britaniji, u potrazi za ostvarenjem sticanja svog viskoškolskog obrazovanja? Da, mislim da hoće. Zapravo, nedavno sam odlučila vratiti se na magistarski studij. Ko zna, možda ono što im je potrebno je… taj slavenski uticaj.

Login