Naslovnica knjige koju je napisala Barbara Jelavich, prikazana samo u ilustrativne svrhe.
Kako se piše historija na Kosovu? Šta studenti i mladi na Kosovu uče o historiji svoje zemlje i susjednih zemalja? Koji je sadržaj te “priče”? Na čemu se zasniva, ako po i čemu? Kakav je uticaj tih narativa i diskursa na stvaranje i sazrijevanje mitova koji su već prisutni u regionu Zapadnog Balkana? Ko ima koristi od stvaranja tih narativa koji se ne zasnivaju na činjenicama? Kako smo došli do tačke gdje je gotovo sve šta učimo folklor i sve šta propovijedamo folklorizam?
Na sva ta pitanja možda postoje odgovori; zapravo, sigurno postoje odgovori. Pravo pitanje je hoće li ikada doći kraj tom trendu, kada će se prestati sa manipulacijom društvene nauke tako ključnog značaja kao što je historija, i kada će doći dan kada će se činjenice ispravno tumačiti. Izvinjavam se! Činjenice ne treba tumačiti; mitove da; fikciju da. To je jednostavno. A činjenice se moraju predstaviti onakve kakve jesu; događaji se opisuju; a s druge strane, folklor i mitovi, budući da su izmišljeni, zahtijevaju metafore, hiperbolizaciju i crno-bijele interpretacije kako bi imali efekt zbog kojih su i izmišljeni.
Opasnost koju nosi praksa baziranja pisane historiografije na mitovima nije samo diskurs neistine, već i nastavak pogoršanja međuetničkih odnosa i negativnih kulturnih pojava na Balkanu. Nije moguće imati interakciju, a još manje harmoniju i mir, ili, da se izrazimo dobro poznatim diplomatskim rječnikom, međuetničku i regionalnu stabilizaciju, ako ne počnemo gledati sebe, promišljati o tome ko smo, šta smo učinili i šta smo prouzrokovali drugima.
Mi, mladi ljudi na Balkanu, svakodnevno se hvalimo time ko smo, oslanjajući se na ono šta akademije nauka naše države piše o građanima većinske etničke skupine države, i čineći to s pretjeranom pompom, pozivajući se na historijske interpretacije iz ovog ili onog udžbenika iz kojih smo učili u školi. To se najbolje vidi u čestim interakcijama na društvenoj mreži X (ranije Twitter) između Albanaca s Kosova i Srba iz Srbije, ili između Hrvata iz Hrvatske i Srba iz Srbije, i tako dalje. Više od 90% učesnika tih interakcija (sa minimalnom mogućnošću greške) su mlade osobe.
Ključni problem netačne i nečinjenične interpretacije historije i događaja koji su se dogodili čak i prije samo nekoliko desetljeća najbolje se vidi u udžbenicima historije iz koje koriste učenici od petog razreda osnovne škole do kraja srednje škole.
U nastavku su dati samo neki od najtipičnijih primjera iz knjiga historije dvije od zemalja u kojima je ovaj fenomen najrasprostranjeniji. Ono što je zajedničko tekstovima o historiji u državama koje se spominju u nastavku je da je bilo veoma teško odlučiti odakle početi pri popisivanju pogrešnih tumačenja. Izostavljeno je mnogo više nego što se može zamisliti, dok su netačnost čak i skandaloznije.
KOSOVO
Publicist Shkëlzen Gashi, jedan od najkompetentnijih stručnjaka na Kosovu kad je u pitanju sadržaj tekstova koji se bave historijom, rekao je za KTV da „Sve zavisi od toga šta neko smatra najvećim problemom. Nekom se može činiti da je najveći problem prikaz historije albanske nacije u tim udžbenicima, dok neko drugi možda smatra da je najveći problem kako jepredstavljena historija Kosova u okviru Osmanskog carstva, koja je u tim tekstovima prikazana u isključivo negativnom svijetlu, kao mračno razdoblje u kojem su Albanci samo patili i nakon kojeg se nikad nisu oporavili. A zapravo je to bilo vrijeme vladavine, a ne pet stoljeća okupacije, jer kad nešto traje pet stoljeća, to se više ne može nazvati okupacijom, pogotovo kada postoji suživot i kada su Albanci zastupljeni u tom sistemu. Opet, neko može smatrati da je problematičnija slika data o periodu od 1912. do 1999. godine, kada je Kosovo bilo pod srpskom, odnosno jugoslovenskom vlašću“, dodaje Gashi.
Upitan, između ostalog, konkretno o načinu na koji je u udžbenicima historije prikazan posljednji rat na Kosovu, Gashi je rekao: „Prikaz posljednjeg rata na Kosovu ne doprinosi pomirenju, naprotiv, pogoduje daljem razdvajanju ili produbljivanju podjela između Albanaca i Srba. Postoje određene značajke u udžbenicima na Kosovu, ali i u onima u Srbiji, u smislu prikazivanja posljednjeg rata na Kosovu. Prikaz zločina – zločina koji su se dogodili na Kosovu ‘98-‘99 – problematičan je jer su samo zločini počinjeni od strane srpskih snaga predstavljeni u kosovskim udžbenicima historije, a ti zločini su preuveličani i u većini slučajeva nisu kvantificirani. Ne koristi se ispravan jezik, ne koristi se jezik nauke, umjesto toga se koriste fraze za koje možemo slobodno reći da su štetne za mentalno zdravlje djece, pogotovo s obzirom na naš sistem obrazovanja koji traži od djece da mehaničko učenje svega šta je napisano u udžbenicima. Na primjer, jedna od rečenica koja opisuje zločine koji su se ovdje dogodili glasi nešto poput ovoga: „Užasne scene barbarstva od strane krvoločnih srpskih fašističkih eskadrila.“ Bilo bi bolje predstaviti vjerodostojne informacije o zločinima koji su se dogodili, pozivajući se na podatke Fonda za humanitarno pravo sa sjedištem u Beogradu, koji vodi Nataša Kandić, ili Vijeća za zaštitu ljudskih prava i sloboda u Prištini. Obje te organizacije su iznijele podatak da je broj nevinih civila koje su ubile srpske snage negdje oko osam tisuća, dok kad pogledamo kako je to prikazano u udžbenicima historije za osnovne i srednje škole, broj koji se navodi je 20.000 ljudi. Svake godine ponovo štampamo te tekstove u 30.000 primjeraka, i svake godine dezinformiramo našu djecu. Što se tiče zločina koje su počinili pripadnici OVK-a, prema izvještajima Dicka Martyja i Clinta Williamson-a, ali i KMDLNj i Fonda za humanitarna prava rekli su da je broj ubijenih Srba i pripadnika drugih manjina na Kosovu zaokružen na 1000. Dakle, bilo bi ispravno prikazati to u našim udžbenicima. Ti podaci jesu prikazani u udžbenicima historije u Srbiji, ali tamo su udvostručeni, a u tekstovima o historiji u Srbiji se radi isto kao i na Kosovu; udvostručuje se broj ubijenih ljudi. Smatram da je sasvim u redu da udžbenici na Kosovu i oni u Srbiji na različit način predstavljaju oslobođenje, odnosno okupaciju Kosova, ali nije uredu iskrivljati činjenice ili ih potpuno potiskivati“, rekao je, između ostalog, Gashi.
Publicist i aktivist civilnog društva rekao je da se mladima ne trebaju nuditi samo crno-bijeli zaključci i da propusti u davanju činjenica štetno utiče na studente. Umjesto toga, treba ih poticati da razvijaju kritičko razmišljanje i vještine diskusije.
„I mislim da je vrlo važno prikazati albansko-srpsku saradnju i to ne samo onu iz vremena posljednjeg rata, već njen tok kroz cijelu historiju, možda počevši od vremena srednjovjekovne srpske vladavine, od 1355. pa nadalje, sve do početka osmanske vladavine nad Kosovom. U posljednjem ratu, na primjer, sve što učimo iz tekstova o historiji je da su Albanci dobri, Srbi loši, i Srbiju nekako poistovjećujemo samo sa Miloševićem, što smatram pogrešnim. Naravno, potrebno je tačno prikazati zločine koje su srpske snage počinile nad Albancima, ali također je potrebno pokazati da su postojali pozitivni aspekti albansko-srpskih odnosa. Na primjer, niko nikad ne spominje da je 1989. godine, kada je Miloševićev režim potisnuo autonomiju Kosova, bilo i Srba koji su se tome protivili. Čak su i Srbi na Kosovu protestovali zajedno sa stotinama Albanaca protiv oduzimanja autonomije Kosova. Ili, na primjer, kad se objašnjava trovanje učenika 1990. godine u osnovnim i srednjim školama na cijelom teritoriju Kosova, niko ne spominje da su postojali Srbi koji su reagovali i rekli: da, to se dogodilo, a otrov bačen u dvorištu škole “Elena Gjika” u Prištini također je dospio u kuću Srpkinje koja je reagovala i rekla, ‘Da, to se trovanje dogodilo, a ja sam dobila medicinsku pomoć jer sam izgubila svijest od otrova koji je bačen u školi’“, kaže Gashi.
„Ili, na primjer, niko ne spominje da su 1996. i 1997. godine, za vrijeme masovnih građanskih protesta protiv Miloševića u Srbiji, u kojima je učestvovalo stotine hiljada srpskih građana, posvetili minutu šutnje zbog smrti Albanca koji je umro u zatvoru nakon što su ga mučili pripadnici srpske policije. I na kraju, vrlo je važno govoriti i o svim fluktuacijama, o svim političko-vojnim strujanjima među Albancima tokom devedesetih, a ne predstaviti cijeli taj pokret i vrijeme pod plaštom albanskog nacionalnog pokreta. To je zato što je to istina, i drugo, zato što na taj način razvijamo kritičko razmišljanje kod studenata; razvijamo njihove istraživačke vještine. Ako uzmemo posljednji rat kao primjer, ovdje je samo OVK predstavljena kao organizacija koja se borila za oslobođenje Kosova, koja je oslobodila Kosovo uz pomoć NATO-a, ali se ne spominje da su pored OVK postojale još dvije vojno-političke formacije: FARK (Oružane snage Republike Kosovo) i LKÇK (Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova). Ne treba im (mladima) ponuditi “krajnje istine” da ih uče napamet, već treba poticati vještine rasprave”, zaključio je Gashi.
Autori ovih tekstova na Kosovu, pored ovakvih jednostranih interpretacija, nisu bili u stanju ispravno prikazati čak ni općepoznate činjenice kao što su godina rođenja Bonapartea ili dužina kineskog zida. Ni predstavljanje međunarodno priznatih statističkih podataka nije nešto što su dobro uradili.
SRBIJA
Srbija je mnogo gora od Kosova što se tiče (ne)uključivanja činjenica i predstavljanja koherentne činjenične stvarnosti u stranicama svojih udžbenika historije. Srbija je toliko loša u tom pogledu da se može reći da je apsolutni lider na Balkanu. Dok je u Njemačkoj negiranje Holokausta zakonom zabranjeno kao primjer onoga što se nikad više ne bi smijelo ponoviti, u Srbiji se ne priznaje nijedan od zločina koje je srpska država počinila protiv naroda drugih susjednih država, pa čak i zakonom opravdava nasilne okupacijske pretenzije. Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava govori sljedeće o tom fenomenu:
„Nova generacija mladih je oduševljena idejom srpskog ultranacionalizma i malo je napora da ih se odvrati od toga“, kaže ona. „U Bosni i Hercegovini spomenici se dižu počiniteljima, dok se žrtve zanemaruju. Imamo samo jedan službeni spomenik žrtvama u Republici Srpskoj, a izgrađen je uslijed međunarodnog pritiska.“
„Ono što je zabrinjavajuće jeste da oni koji zapravo po državaju ratne zločince, koji podržavaju ideologiju onih koji su počinili ratne zločine su mladi ljudi rođeni nakon rata“, kaže Letić. Dodaje da bi mlada generacija trebala biti pokretačka snaga za napredak i postizanje otvorenog i demokratskog društva, ali je „duboko umiješana u nacionalističko i šovinističko djelovanje“.
Sa žaljenjem konstatuje da škole ne uče djecu o onom šta su ratni zločinci zapravo učinili i zbog čega su osuđeni. „Neki udžbenici historije završavaju prije kulminacije balkanskog sukoba”, kaže u odgovoru za VoA.
Dubravka Stojanović, profesorica historije na Univerzitetu u Beogradu i česta meta napada u Srbiji zbog kritika koje iznosi u vezi načina na koji se historija piše u Srbiji i okolnim zemljama, kaže da: „Obje ove zemlje (Srbija i Hrvatska) promijenile su sjećanje na Drugi svjetski rat i stvorile nova sjećanja na ratove devedesetih, pretvarajući ih u faktore nove nestabilnosti u zamrznutom sukobu jugoslovenskih naroda“. Stojanović, upitana o alternativnim načinima predavanja historije mladim ljudima kako bi se izbjegli nacionalistički narativi, rekla je slijedeće:
„Postoji nekoliko alternativa, jedna je učenje historije kroz historijske izvore, predstavljanje historijskih izvora učenicima i zatim otvaranje rasprave, a druga alternativa je, na primjer, multiperspektivnost: spajanje različitih narativa koji govore o istom historijskom događaju kako bismo mogli napraviti poređenje, upoznati se s viđenjem druge strane i kako je moguće jednu pojavu vidjeti iz sasvim različitih uglova i kako se historija može različito tumačiti“, kazala je Stojanović.
Osim toga, profesorica Stojanović je govorila o ideji pomirenja u bivšoj Jugoslaviji i kako je za postizanje cilja kao što je međuetničko pomirenje potrebno više od pukog potpisivanja sporazuma.
„Najčešće pomirenje, na primjer u bivšoj Jugoslaviji, je samo politička floskula, o pomirenju se samo priča, ali se ništa ne radi po tom pitanju, te mislim da je ono što je nama potrebno ustvari da zaista upoznamo i dublje razumijemo jedni druge i naša različita poimanja o prošlosti i sadašnjosti. Tako da nije stvar u potpisivanju ugovora, nećemo samo potpisati neki ugovor i pomiriti se. Ne, to nije dovoljno“, dodala je Stojanović.
Stojanović smatra da je kršenje ljudskih prava uskratiti nekom istinsko poznavanje historije predstavljanjem historije kroz nacionalističke narative ili odbijanjem priznanja činjeničnih historijskih događaja.
„Rezolucija o pravu na poznavanje sopstvene istorije kao ljudskom pravu potrebna je jer u mnogim dijelovima svijeta postoje manjine, čak i države, koje su potlačene, bez znanja o svojoj prošlosti i to je jedna od vrsta ugnjetavanja koje možemo vidjeti u svijetu danas i koja je također vrlo opasna za mirovne procese širom svijeta“, rekla je historičarka.
Napisala: Hanmie Lohaj
