Motivi iza ubistva srpskog policajca od strane odbjeglog albanskog zatvorenika Fatona Hajrizija trenutno su glavna tema u javnosti. Čak je i diskurs ove nacionalne rasprave nedosljedan, ili bi možda bilo bolje opisati ga kao pogrešan, jer se kreće od prikazivanja Fatona Hajrizija kao nacionalnog heroja do uzdizanja njegovih životnih djela kao „patriotiskih“ – koja su zapravo niz zločina. Na Kosovu, podjednako stariji i mlađi govore o njemu; u Srbiji i okolini njegovo ime je na većini naslovnica; mnogi, posebno u Beogradu, povezuju stanje na Kosovu i vladu ove zemlje s ubistvom za koje je Faton optužen da je počinio prije samo nekoliko dana. Od prošle sedmice, on je glavna tema razgovora. Međutim, na koji način bismo trebali razgovarati o ovom čovjeku? I koju ulogu igraju vlada i kosovsko društvo u epilogu njegove priče?
Bilo bi mudro i pristojno ispričati njegovu priču ispravno. Umjesto da koristimo nacionalističke termine i prizivamo patriotske boje da ga opišemo, bilo bi prikladnije razmotriti okolnosti i tok njegove istorije kao zatvorenika i povratnika u proteklih manje od 23 godine. Ovaj članak pruža racionalniju, objektivniju, a istovremeno humaniju perspektivu o njegovim postupcima, institucionalnom tretmanu koji (ni)je primio, i ulozi države u cijeloj situaciji.
Njegova kriminalna evidencija započela je vrlo rano u njegovom životu. Bilo je to 2000. godine, samo nekoliko mjeseci nakon rata, kada je Faton, u dječijoj dobi od 14 godina, uzeo kalašnjikov od ruskog KFOR vojnika i fatalno ga upucao, nakon razgovora u kojem je optužio vojnika da “psuje Albance”. Faton je priznao da su ga ratna iskustva traumatizirala, također izjavivši da su “Rusi isti kao i Srbi”. Ovaj maloljetnik, u pratnji roditelja, odlazi i predaje se tadašnjim snagama reda i zakona na Kosovu, koje ga, nakon kratkog vremena, osuđuju na 6 godina efektivne kazne zatvora. Međutim, Fatonova svjedočenja, kao i svjedočenja onih koji su bili zatvoreni s njim, otkrivaju da je dobio najgori mogući tretman i neprikladan pristup zatvoru. Tvrdio je da je proveo godine u samici bez čak i najosnovnijih potrepština, a nakon izlaska iz samice bio je okružen samo punoljetnim kriminalcima, silovateljima i serijskim ubicama. Većinu svoje kazne proveo je u zatvoru u Sjevernoj Mitrovici, dijeleći ćeliju samo sa srpskim zatvorenicima. Nakon ovih maltretiranja, uspio je pobjeći – ne samo jednom, već devet puta. Godina 2024. obilježila je Fatonov 17. boravak u zatvoru. Produženje njegove kazne došlo je kao rezultat brojnih bijegova kao i zločina počinjenih tokom perioda bježanja, čime je postao izvršitelj desetina oružanih pljački u prodavnicama na Kosovu.
Plakat koji su postavila dvojica maskiranih ljudi u gradu Podujevu na Kosovu, u čast Fatona Hajrizija koji je ubio srpsku policiju u kojem se navodi: Dve ruke stoje za jednu glavu, a jedna glava za jednu domovinu. /Autor: Perspektiva Plus
Član 3 Kodeksa br. 03/L-193 o maloljetničkoj pravdi u Republici Kosovo nesumnjivo se može smatrati jednim od najusavršenijih članaka za garantovanje najdostojnijeg i najefikasnijeg tretmana za resocijalizaciju maloljetnih zatvorenika, jer kaže, između ostalog, da “sistem maloljetničke pravde ima za cilj dobrobit maloljetnika i osigurava da je svaki odgovor na maloljetničke prestupnike uvijek proporcionalan okolnostima prestupnika i krivičnog djela” i da “tokom vremena lišenja slobode, izrečenog kao kazna, maloljetničkom počinitelju se nudi obrazovanje, psihološka pomoć, po potrebi, i medicinska pomoć, kako bi se olakšala njegova rehabilitacija. Svaki maloljetnik lišen slobode tretira se humano za dostojanstvo njegove ljudske ličnosti, a u tom slučaju se uzimaju u obzir lične potrebe njegove dobi. Konkretno, odvajamo sve maloljetnike lišene slobode od odraslih, osim ako interes maloljetnika ne nalaže drugačije, i zadržavaju svoje pravo na kontakt s porodicom putem korespondencije i posjeta, osim ako zakon ne predviđa izuzetne okolnosti. Poštujemo pravo djeteta na privatnost u svim fazama kako bismo spriječili štetu od prekomjernog publiciteta ili etiketiranja. U principu, ne objavljuju se informacije koje vode do identifikacije maloljetnog počinitelja.” Međutim, na osnovu svjedočenja njegovih roditelja, članova porodice i samog Fatona, svi ovi članovi su prekršeni u slučaju Fatona.
Na osnovu ovih podataka, jasno je da kosovska popravna služba nije uspjela resocijalizirati Fatona; štaviše, nije ga uspjela spriječiti da pobjegne iz zatvora ne jednom – već devet puta zaredom, i to unatoč njegovim tvrdnjama da su svi njegovi bijegovi proizašli iz pokušaja da pobjegne od strašnih zlostavljanja koja je trpio od strane službenika popravne službe, navodeći “pobjegao sam jer sam mislio da neću moći preživjeti zlostavljanja i psihičko i fizičko nasilje.”
Mensut Ademi, profesor kriminologije, rekao je da “On je bio maloljetnik, a institucije ga nisu uspjele resocijalizirati i rehabilitirati. Nauka kaže da, ako nije rehabilitiran, maloljetnik može postati profesionalni kriminalac.”
Plakat koji su postavila dvojica maskiranih ljudi u gradu Podujevu na Kosovu, u čast Fatona Hajrizija koji je ubio srpsku policiju u kojem se navodi: Dve ruke stoje za jednu glavu, a jedna glava za jednu domovinu. /Autor: Perspektiva Plus
Bivši direktor kosovskih zatvora, Sokol Zogaj, kontaktiran od strane Perspektiva Plus, priznao je da odgovornost za njegove bjegove pripada državi i da su institucije potpuno zakazale u ovom aspektu kao rezultat neprofesionalnosti.
Između ostalog, rekao je: “Ne, ne, ne, nije ispravno što su mu dopustili prelazak u drugi zatvor kada je uspio pobjeći devet puta. Bez obzira na to, to je morala biti odluka grupe stručnjaka – psihologa i sociologa – koja bi to odobrila, a ne ovako. To je veliki minus (za kosovsku popravnu službu) što nisu radili profesionalno. Da je pobjegao iz zatvora jednom ili dvaput, bilo bi nade za poboljšanje, koliko ja znam, ali devet puta je druga tema,” rekao je Zogaj.
Danas smo nekoliko sati udaljeni od njegovog posljednjeg zločina; ubio je srpskog policajca prije nekoliko dana tokom svog devetog bijega. Ivica Dačić, zamjenik premijera i ministar unutrašnjih poslova Srbije, objavio je da su srpske policijske snage ubile Fatona Hajrizija blizu Loznice.
S druge strane, ministrica Haxhiu, umjesto da raspravlja o odgovornostima kosovske službe za korekciju, svoje vlastite institucije; Ministarstva pravde i Ministarstva unutrašnjih poslova Kosova, izrazila je sumnje o potencijalnoj umiješanosti kriminalnih grupa iz Srbije u nedavne bjegove Fatona, rekavši: “Takva podrška je definitivno namjerna, organizirana i povezana s namjerom da se ošteti javni, ustavni i pravni poredak Republike Kosovo. Pružanje teritorije Srbije kao štita protiv progona kriminalnih tijela naše Republike služi zločinu i otvoreno doprinosi kršenju institucionalne i pravne stabilnosti Republike Kosovo. Sistematska učestalost ovih slučajeva u ovom periodu nema drugo značenje osim agresivnog političkog cilja našeg sjevernog susjeda”.
Dok srpski mediji i institucije tamo izvještavaju da je srpska policija ubila Fatona, na Kosovu, albanska publika je stvorila sliku heroja za njega, do te mjere da čak dovode u pitanje njegovu smrt. Vrlo je važno postići društveni konsenzus, posebno u narativu koji su stvorili mladi koji se dive njegovoj figuri, da Faton nije bio heroj i da djela i ubistva koja je počinio nisu patriotska djela; naprotiv, ona su samo nanijela štetu njihovoj državi i regionalnoj stabilnosti. Moramo koristiti pravni sistem za reintegraciju i resocijalizaciju zatvorenika, bez obzira na njihovu dob, jer, između ostalog, ovo je najhumaniji razlog za izricanje kazne: davanje zatvoreniku druge šanse i vjerovanje u njihovo eventualno poboljšanje.
Autorica: Hanmie Lohaj
