Sjednica Vijeća Evrope, 2022. © Vijeće Evrope
Ovaj članak nastoji objasniti ne samo historiju kosovskog puta ka onome što se smatralo najbližom tačkom koju smo kao država dostigli ka postajanju dijelom ovog međunarodnog tijela, koje se smatra jednom od najvažnijih organizacija u Evropi, već i naglasiti ono najvažnije: šta su država poput Kosova i njeni građani izgubili u principu i u praksi zbog ove „propuštene prilike“ za članstvo. Ovo prevazilazi diskurs o tome koliko su Srbija i njeni lideri zadovoljni ovim neuspjehom Kosova i ko je kriv za ishod.
Počnimo s osnovom onoga što pokušavamo adresirati: šta je Vijeće Evrope i, budući da je važno, za šta je konkretno zaduženo i koja je njegova svrha?
Od svog osnivanja 1949. godine, Vijeće Evrope postoji kao najstarija politička organizacija u Evropi već 75 godina. Njegova povelja navodi njegovu misiju kao međunarodne organizacije za ljudska prava, vladavinu prava i prevlast demokratije.
Zašto je uopšte osnovano? Primarni cilj bio je okončanje neprijateljstava među evropskim državama nakon dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Država ne mora biti članica EU da bi postala dio Vijeća Evrope, baš kao što članstvo u ovoj organizaciji ne garantira i ne bi se trebalo posmatrati kao obećanje o članstvu u EU u skoroj budućnosti. Kao rezultat toga, mnoge države su članice Vijeća Evrope, ali nisu članice EU. Da budemo precizniji, od 46 država članica Vijeća Evrope, samo njih 28 je dio EU.
„Organizacija štiti slobodu izražavanja i medija, slobodu organizovanja, jednakost i zaštitu manjina. Organizacija je vodila kampanje o pitanjima poput zaštite djece, govora mržnje na internetu i pravima Roma, koji čine najveću manjinu u Evropi. Vijeće pomaže državama članicama u borbi protiv korupcije i terorizma, kao i u provođenju neophodnih reformi zakona i reda. Pod njegovim okriljem djeluje Venecijanska komisija, grupa ustavnih eksperata koja pruža savjete zemljama širom svijeta u ovoj oblasti. Vijeće Evrope promoviše ljudska prava kroz međunarodne konvencije, poput Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici te Konvencije o sajber-kriminalu. Prati napredak država članica u ovim oblastima i daje preporuke putem nezavisnih tijela za nadzor. Države članice Vijeća Evrope ne primjenjuju smrtnu kaznu“, navedeno je na zvaničnoj web stranici.
Ovo sve zvuči prilično dobro, zar ne? Da je Kosovo postalo članica Vijeća Evrope, adresiralo bi brojna relevantna pitanja koja su među najizazovnijim temama u regiji. S obzirom na napete odnose sa Srbijom, susjednom zemljom, i dugogodišnje članstvo Srbije u Vijeću Evrope, Kosovo bi moglo pristupiti slučaju Banjska, diskriminatornom i institucionalno zanemarenom tretmanu manjinskih zajednica na Kosovu i mnogim drugim ključnim pitanjima za njegove građane, posebno u kontekstu stabilnosti regionalne sigurnosti, na značajno drugačiji način nego što to trenutno čini.
Polako ćemo doći do pitanja: „Gdje smo pogriješili i nismo uspjeli postati članica? Šta se dogodilo? Gdje smo promašili?“ Prije svega, prirodno se postavlja pitanje: koji su nas pokazatelji naveli da vjerujemo da smo imali realne šanse i mogućnosti da postanemo članica u maju ove godine? Izjave i saopćenja zvaničnika država članica Vijeća Evrope, posebno Njemačke, jasno su izražavale njihovu punu podršku kosovskoj kandidaturi za članstvo u ovoj organizaciji, dok je Francuska jasno izrazila oklijevanje u vezi s mogućim članstvom Kosova. Međutim, važno je napomenuti da je država Kosovo pokrenula kandidaturu, a najveći optimizam i entuzijazam pojavili su se nakon isključenja Rusije iz ove organizacije, kao posljedica njene invazije na Ukrajinu. Isključenje Rusije omogućilo je da 2/3 država članica Vijeća Evrope priznaju kosovsko državljanstvo. Srbija je, pošto je čula za otvorenu podršku Njemačke ovoj aplikaciji, zaprijetila da će, ako Kosovo uspije postati članica, dobrovoljno napustiti ovu organizaciju.
Šta bi se dogodilo u scenariju u kojem bi Kosovo uspjelo postati članica Vijeća Evrope? Koliko god hipotetičko ovo pitanje bilo, ono također otvara pitanja o izvedivosti postizanja takvog cilja, posebno u svjetlu činjenice da Kosovo nije uspjelo u tom naumu. Međutim, jedna stvar je sigurna i zagarantovana: Kosovo bi imalo značajne koristi od takvog članstva. Te bi se koristi manifestirale u političkoj sferi, posebno u vanjskoj, gdje bi Kosovo nesumnjivo bilo percipirano kao nešto ravnopravnije sa Srbijom za stolom pregovora. Otvaranje puteva u ekonomskoj sferi također bi doprinijelo međunarodnoj uključenosti i subjektivnosti, ne zanemarujući pravnu dimenziju. U ovom pravnom aspektu, Kosovo bi imalo sposobnost zaštititi svoje građane kako unutar tako i izvan zemlje, a građani bi mogli tražiti pravnu zaštitu od Evropskog suda za ljudska prava ukoliko bi smatrali da su njihova prava prekršena od strane institucija ove države ili bilo koje druge države članice Vijeća Evrope.
Gdje smo pogriješili i šta (ni)smo uradili da nismo uspjeli postati članica Vijeća Evrope? Nismo poslali nacrt za osnivanje zajednice opština sa srpskom većinom Ustavnom sudu. Da. Svaki dan, svaki korak, svaki pokušaj i svaki trenutak između, dolazi međunarodni izaslanik koji verbalno i na svaki drugi način prenosi istu poruku, poput „napredak u dijalogu sa Srbijom ključan je za napredak Kosova u svakom projektu vezanom za EU.“ Od institucionalnih čelnika se očekivalo da proslijede nacrt koji je predložila EU jedinom tijelu ovlaštenom ustavom Kosova za ocjenu, ali to nisu učinili.
Šta su uradili umjesto toga? Ministar vanjskih poslova je poslao pismo nekoliko sati prije glasanja o članstvu Kosova, u kojem je naveo da će određenog dana poslati Ustavnom sudu nacrt zajednice koji je sastavila njemačka fondacija Friedrich Ebert Stiftung na Kosovu. Predsjednica Kosova, koja je u to vrijeme bila u SAD-u, izjavila je da nije bila upoznata s tim pismom, te je okrivila ministra vanjskih poslova za to što je nije obavijestio niti konsultovao. Drugim riječima, šala. I zašto, pitate se, kosovski lideri su pokazali toliki otpor prema slanju nacrta Ustavnom sudu? Prije svega, oni su u suštini protiv njegovog osnivanja. Drugo, čak i da nisu protiv zajednice sa izvršnim ovlastima, njihova vlada nema povjerenja u Ustavni sud.
Kao rezultat toga, stalno oklijevaju da povjere tako važan proces donošenja odluka ovom tijelu, poput pregleda nacrta zajednice opština sa srpskom većinom. Kao što ste mogli i očekivati, Kosovo na kraju nije uspjelo postati članica Vijeća Evrope, barem za sada. Između ostalog, a možda i iznad svega, ovo se treba posmatrati kao vrlo dobra propuštena prilika za etničke zajednice koje se suočavaju sa svakodnevnim izazovima na Kosovu i koje bi u suprotnom imale priliku da se oslanjaju na organe koje ova organizacija nudi za podršku njihovim temeljnim pravima na život i dostojanstvo, kao i na jednakost.
Autorica: Hanmie Lohaj
