Suicid je zapravo, značajan problem javnog zdravlja. Nije to problem uskog kruga ,porodice i prijatelja, koji ostaje da cijelog života tuguje za ljudima koji tako odu – naprotiv, to je problem sviju nas.
Samoubistva su četrnaesti vodeći uzrok smrti u cijelom svijetu – u razvijenim zemljama, radi se na prevenciji, njegujući mentalno zdravlje jednako kao što se preveniraju bolesti fizičkog zdravlja. Psiholozi i psihijatri još uvijek istražuju razloge suicidalnog ponašanja, ali je sa sigurnošću jasno da je to rezultat interakcije brojnih faktora. Faktori koji su povezani sa rizikom od suicida, tako se, prema psiholozima, mogu klasificirati u četiri osnovne kategorije: lične i individualne razlike, kognitivni faktori, društveni faktori i negativni životni događaji.
Kada govorimo o društvenim faktorima – osim porodice i bliže okoline, širi kontekst ima značajan uticaj. Primjerice, nalazi studija pokazali su da je skoro 20 posto adolescenata izjavilo da su internet ili društvene mreže imali uticaj na njihovu odluku o samoozljeđivanju. Društvena izolacija i odsustvo društvene podrške utvrđeni su korelati rizika od samoubistva, i važne su komponente savremenih psiholoških modela koji istražuju samoubilačko ponašanje.
I zato trebamo razmisliti – šta svako od nas može napraviti.
Možemo, za početak – slušati ljude oko nas. To ne znači da ćemo uvijek čuti znakove upozorenja, kao ni da ih uvijek ima, ali kada nam ljudi govore o tome da osjećaju besmisao života, izostanak svake nade ili da razmišljaju o tome kako žele nestati sa svijeta – te poruke trebamo moći čuti i zajedno s tom osobom, potražiti pomoć i podršku.
Možemo, takođe, shvatiti odgovornost društvenih odnosa. To znači da moramo osvijestiti da svaka riječ upućena drugom čovjeku ima posljedice – a brutalan podsjetnik na to je samoubistvo dvadesetdvogodišnjaka u Bosni i Hercegovini koji je danima ismijavan na TikToku samo jer je htio pronaći posao. Ponašanja koja su naizgled bezopasna i zabavna, poput dijeljenja sadržaja koji ismijava nekoga – mogu imati stravične posljedice po osobe koje su ismijavane. I to ne znači da su te osobe slabe, da se trebaju stisnuti jer se to svakom događa – napravite analogiju nasilja u offline životu: Ne bismo čovjeku na ulici kojeg grupa ljudi udara rekli da mora jače podnositi udarce, već bismo (valjda) intervenisali na način da zaštitimo tog čovjeka.
Možemo, sistemski, pružiti stimulativniju i dostupniju brigu o mentalnom zdravlju. To znači da psiholozi u školama neće biti doživljavani kao ljudi u kabinetima kod kojih idu učenici i učenice koji ne slušaju, neće ih se vezati uz sankcije nego uz prevenciju. To takođe znači da se na termin za pregled kod psihologa u javnom zdravlju neće čekati dva mjeseca, naročito u akutnim stanjima potrebe. To znači da bi sistem i država trebali uložiti ozbiljan novac i energiju u ta dva smjera: destigmatizaciju brige o mentalnom zdravlje i činjenje profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja puno dostupnijim svima.
Možemo se, takođe, prestati plašiti čitavog koncepta mentalnog zdravlja. Izbaciti iz kulturološkog narativa onu „Ne pričaj, naslutićeš“ i shvatiti da se svaka poteškoća u mentalnom zdravlju, baš kao i ove s fizičkim – može tretirati. Treba nam biti jasno a i potpuno normalno da odemo psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru, kad osjetimo potrebu – kao što odemo ljekaru opće prakse kad nas boli grlo.
Medijsko izvještavanje o samoubistvima takođe ima značajnu ulogu – postoje jasne smjernice kako izvještavati, kako bi se izbjegla kontaminacija osjećajima koje tema, prirodno, proizvodi. Tako mediji ne bi trebali opisivati intimne detalji o osobi kada izvještavaju o samoubistvu, kao ni metod ili lokaciju. Još važnije, mediji moraju biti posebno pažljivi da ne prezentiraju samoubistvo kao uobičajen i prihvatljiv odgovor na teške životne situacije – naprotiv, mediji moraju izvještavati o postojećim nalazima koji govore da podrška i tretman pomažu najvećem broju ljudi koji razmišljaju o samoubistvu.
I za kraj – važno je da svaki čovjek sa depresivnim mislima, epizodama ili stanjima, koji dođe do ovih riječi zna – sve je riješivo. Baš onako kako poslije ljekarske intervencije zacijeli slomljena noga, tako mogu zacijeliti i naši osjećaji, strahovi i pritisci. Nekad će to trajati malo duže od stavljanja i nošenja gipsa – ali je potpuno rješivo. Iako se može činiti da nije tako – postoje ljudi oko svakog od nas koji će nam pružiti podršku, samo ne smijemo zaboraviti da je zatražimo. Naše mentalno zdravlje je složen, osjetljiv dio nas i naivno bi bilo zagovarati da se problemi rješavaju tako da odemo u šetnju ili mislimo pozitivno. Neki naši problemi su daleko složeniji od toga, ali za svaki od tih izazova uz adekvatnu pomoć i podršku možemo pronaći rješenje i olakšanje.
