Učionica u Prištini
Nije potreban veliki povod da bi se stvorile podjele u društvu. Ponekad je dovoljna i sasvim mala promjena u školskom rasporedu. Školsko zvono koje zazvoni pola sata ranije – odluka koja na prvi pogled djeluje isključivo tehnički – na kraju pokrene ozbiljne rasprave o religiji, državi, identitetu, pa čak i budućnosti društva, prelijevajući se u televizijske studije, na društvene mreže i postaju predmet razgovora u svakoj kući.
Jer na Balkanu i najmanja pitanja postaju odraz mnogo većih dilema, ogledalo podjela koje tiho postoje ispod površine.
Šta se zapravo dogodilo?
Na početku Ramazana, Direkcija za obrazovanje u Prištini prilagodila je školski raspored. Nastava je pomjerena na 7:30 umjesto u 8:00, kako bi se školski dan završavao ranije. Trajanje časova ostalo je isto, dok su odmori skraćeni.
Mala promjena. Ili ipak nešto više?
Neki su to doživjeli kao gest razumijevanja. Mnogi učenici i nastavnici poste, pa bi kraći dan mogao biti olakšanje.
Drugi su, međutim, u tome prepoznali nešto sasvim drugo.
Pitanje je ubrzo preraslo u mnogo dublju dilemu: trebaju li javne institucije prilagođavati svoj rad vjerskim praksama? Ne poste svi učenici. Ne pripadaju svi istoj vjeri. I tako se otvara poznati sukob: tradicija nasuprot neutralnosti, običaj nasuprot ustavnom principu.
Ali pravo pitanje nije ko je u pravu. Pravo pitanje je da li smo zaista onoliko moderno društvo kakvim se predstavljamo.
Rasprava koja otkriva više nego što izgovara
Kosovo je prostor u kojem religija tiho oblikuje svakodnevni život, ali i država utemeljena na sekularnim principima. Kada se te dvije stvarnosti sudare, napetost je neizbježna.
A reakcije? Oštre, brze i neumoljive.
Kritičari su upozoravali na prijetnje identitetu, obrazovanju, pa čak i nacionalnoj sigurnosti. Zagovornici su uzvraćali optužbama za islamofobiju i negiranje vjerskih prava. Ton je na obje strane brzo eskalirao – od argumenta do uvrede.
Aulona Mehmeti, bivša aktivistkinja civilnog društva, napisala je: „Ono što srpski akademici poput Vase Čubrilovića, koji je izrađivao projekte s ciljem postepenog slabljenja naše društvene, identitetske i institucionalne strukture, nisu uspjeli postići, mi sada činimo sami sebi.“ Profesor filozofije Blerim Latifi upozorio je: „Da, upravo ovako to počinje: malim stvarima koje na prvi pogled djeluju bezazleno – poput prilagođavanja rasporeda javnih škola vremenu vjerskih obreda. Zatim se, polako i neprimjetno, prelazi na prilagođavanje državnih zakona zahtjevima vjerske dogme, sve dok jednog dana, prije nego što to i primijetimo, na čelu države ne osvane ajatolah.“
S druge strane, komentator Lirim Mehmetaj izjavio je: „Sekularna država poštuje religije; ne negira ih. Budale jedne! Kosovo je paradoks samo po sebi. Jedina država na svijetu s izraženom islamofobijom, iako je gotovo 100% njenog stanovništva muslimansko.“
Ali budimo iskreni: nikoga zapravo ne zanima razlika između 7:30 i 8:00 tokom jednog mjeseca.
Frustracija je dublja. A tiče se načina na koji društvo organizira javni život, kako institucije donose odluke i kako se kod mladih razvija shvatanje odnosa između religije i države.
Jer ako se argument temelji isključivo na većini, onda bi morao vrijediti i u trenutku kada ta većina postane manjina.
Tu stvari postaju složenije.
Nezrelost, netolerancija i buka
Ono što me potaknulo da ovo napišem nije sama odluka, nego reakcija.
Bijes. Etiketiranje. Potpuni izostanak spremnosti da se čuje druga strana.
Neslaganje je normalno. I potrebno. Ali ono čemu smo svjedočili nije bila rasprava, već je bila buka. Uvrede su zamijenile argumente. Drugačija mišljenja doživljavana su kao napad. Čak su i stručnjaci iz oblasti obrazovanja bili izloženi neprijateljskim reakcijama.
Društva koja raspravljaju su društva koja promišljaju.
Društva koja vrijeđaju, etiketiraju i dijele? Teško.
Ono što zabrinjava nije neslaganje, već nesposobnost da se ono podnese. Prostor u kojem se svako suprotno mišljenje doživljava kao provokacija nije prostor u kojem demokratija može funkcionirati, čak ni u svom nesavršenom obliku.
A tu je i šira slika
U jednoj drugoj općini, ženama zaposlenim u javnim institucijama omogućeno je da ranije završe radno vrijeme – kako bi pripremile iftar.
Još jedna mala odluka. Ali i jasan pokazatelj nečeg većeg: normalizacije rodnih uloga, koje dodatno učvršćuju same institucije.
Nije novo. Ali i dalje zaslužuje da se o tome govori.
Prava ironija
Najveća ironija nije u tome što se raspravljamo.
Već u tome što se ne raspravljamo. Barem ne o stvarima koje zaista imaju težinu.
Nema kolektivnog nezadovoljstva zbog kvaliteta obrazovanja. Nema burnih reakcija na PISA rezultate, nivo (ne)pismenosti ili nasilje u školama. Nema stvarne rasprave o generaciji koja oblikuje budućnost ove zemlje.
Ali kada promijenite školski raspored, šta se desi?
Odjednom su svi stručnjaci.
Svi imaju mišljenje.
Svi imaju šta reći.
A ipak, ono što dobijemo nije rasprava – nego podjela.
Autorica:Hanmie Lohaj
