Krajem sedmice iza nas se na društvenim mrežama proširila vijest da su u jednom zagrebačkom tramvaju dvojica mladića pjevali “ubi Srbina”, vrijeđali Židove, “Šiptare”, “Cigane”, Bosance, Japance pa i Hrvate.
Ko će znati koliko se ljudi prekrižilo, a koliko prekrstilo kad su čitali tu vijest. Onda je neko prokopao malo dublje i shvatio da je to u stvari bila promocija neke rok grupe, te da tekst u stvari ismijava nacionalizam i šovinizam. Eto, moglo se odahnuti. Osim što je šteta, pa je čak i ispravljena, bila tek još jedan komadić slagalice u nečemu što se zove mržnja. Jer na ovim se od rata umornim prostorima tako zdušno i uporno radi na tome da se mrzimo što više. Od vrtića kad nam razdvajaju djecu i vode na vjeronauke, od “dvije škole pod jednim krovom”, od novinara koji rado stiču poene komentarima ili izmišljenim pričama koji će se dopasti onima na vlasti pa sve do samih političkih lidera koji ćute na kršenje zakona ili pričaju o toleranciji tako što se udvaraju onima koji su krajnje netolerantni.
U Dubrovniku se neki dan na jednom koncertu vijorila ustaška zastava. Ona ista ispod koje su ubijani ljudi u Jasenovcu, samo zato što su pravoslavci. Još nisam vidio da je neko na to u Hrvatskoj reagirao. Izbori su pred vratima pa kandidati ćute. Nebi li dobili koji glas više. Koketiraju sa vampirima.
Neki dan je u Beogradu, u organizaciji Ministarstva odbrane Srbije, promovirana knjiga “Tuzlanska kapija – režirana tragedija” koja negira zločin u kojem je 71 mlada osoba izgubila život, a 200 ranjeno. Istovremeno, zvaničnici u Srbiji kažu da je zločin u Račku, na Kosovu, kada je ubijeno 45 Albanaca fabrikovan!? Koketiraju sa vampirima.
Jednom davno, dok sam bio mali, učili su me u školi o bratstvu i jedinstvu, drugim riječima o toleranciji. Majka je svaki put kad smo imali Muslimane na ručku imala oprane i opeglane ubruse. Kad smo mi njima dolazili za Bajram uvijek bi nas počastili. Mi nismo živjeli suživot, kako danas kažu, nego smo živjeli zajedno. Voljeli smo Adne, Aleksandre i Ane i niko to nije smatrao nikakvom hrabrošću.
Djecu danas, već od vrtića, dijele po vjeri i naciji, u školi svi uče različite verzije rata, niko nikog nije napao, a stotine hiljada izgubilo živote. Ako smo se onako ubijali nakon vremena kad su nas učinili o bratstvu i jedinstvu, kako ćemo se tek ubijati kad nam djecu uče da mrze druge?
U Ruandi, nakon građanskog rata, ratni zločinci se sada vraćaju kući nakon odsluženja kazne. Zabrinuti kako će ih tretirati obitelji žrtava ostaju šokirani- dočekali su ih raširenih ruku. Tako je politika htjela, tako su mediji promovirali pomirenje, tako su obitelji žrtava htjele.
Ima li još nekog da kaže da je Ruanda tamo neka divlja afrička zemlja? Ili je to možda taj pridjev sada rezerviran za nekog drugog?
Video možete pogledati ovdje.
