MLADIMA U REGIJI TREBA DA ZNAJU O GENOCIDU U SREBRENICI

Ljudska patnja na bilo kojem mjestu tiče se ljudi posvuda.“ – Elie Wiesel

Istraživanja su pokazala da trauma može promijeniti naš centralni nervni sistem. Mijenja način na koji asimiliramo sjećanja i čini nas izrazito reaktivnim na svaki podražaj koji odražava izvorno iskustvo, moguće i nesvjesno. Ako promislite o ljudima koji su preživjeli genocid u Srebrenici, o djeci, roditeljima, porodicama onih koji nisu preživjeli genocid u Srebrenici, onda ćete nužno promisliti i koliko ovakvih podsjetnika na izvorno iskustvo traume imaju u svakodnevnom životu. Koliko teško i umarajuće mora biti stalno traženje prava na adekvatno prepoznavanje ovog ratnog zločina. I tek koliko destruktivno i nezdravo jedno društvo mora biti da odbija pogledati toliko jasnoj stvarnosti u oči.

U srcu Evrope tokom dvije sedmice početkom jula 1995. godine na najmonstruoznije načine ubijeno je 8372 čovjeka, većinom muškaraca. Ubijani su jer su bili muslimani. Za genocid i ratne zločine u Srebrenici, ratno političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske i osuđeni su u presudama domaćih i međunarodnih sudova na preko 700 godina zatvora. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i sudovi u regionu su osudili preko 50 pojedinaca za individualnu i komandnu odgovornost za planiranje i učešće u genocidu u Srebrenici. Političke i vojne vlasti Republike Srpske su učestvovale u planiranju zločina genocida, izvršenju, osiguranju logističke podrške u realizaciji planiranog, a zatim i u prikrivanju zločina kroz prekopavanje i prikrivanje masovnih grobnica

Danas, gotovo 29 godina kasnije, u istom srcu Evrope – traju napori protiv poricanja genocida i dehumanizacije žrtava. Nisu pronađeni svi ljudi ubijeni u genocidu. Neki članovi porodica još uvijek tragaju i nadaju se pronaći komade svojih sinova, braće, muževa. Jer njihove kosti se nalaze razdvojene u nekoliko masovnih grobnica. Neki su i sami otišli prije nego su pod zemlju spustili ono što je ostalo od njihovih porodica. Raskidanje ljudskih tijela, života, budućnosti, namjera da se jedan narod izbriše sa jednog prostora je, za zdrav duh, bez sumnje – genocid.

Generalna skupština Ujedninjenih Nacija uskoro bi se trebala izjašnjavati o rezoluciji kojom se 11. juli proglašava međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe. Kolektivna trauma postala bi time međunarodna činjenica. Bezrezervno osuđivanje svakog poricanja genocida u Srebrenici jedan je od ciljeva ove rezolucije.

Memorijalni centar Srebrenica objavljuje godišnje izvještaje o negiranju genocida u Srebrenici. Njihovi podaci pokazuju da istraživanja koja su provedena u 2023. godini ukazuju na to da su Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Srebrenice i Miodrag Linta, narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije i dalje glavni negatori genocida. Pored Dodika, Kojića i Linte, među negatorima su se našli i tabloidi iz Srbije („Informer” i „Alo”), Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, Radovan Kovačević, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i potparol SNSD-a, kao i Nenad Kecmanović, penzionisani profesor i bivši savjetnik Milorada Dodika. Negiranje genocida u najvećoj mjeri zabilježeno je kroz aktivno poricanje u 53 slučaja, relativizaciju u 26 slučajeva, podršku počiniteljima u 9 slučajeva i priznavanje zločina, ali ne i genocida u 2 slučaja. U toku monitoringa, vidljivo je da se najveći broj slučajeva negiranja genocida dešava u mjesecu julu kada se obilježava godišnjica i komemoracija žrtvama genocida.

A onda obrazovan, informisan i racionalan čovjek pomisli – pa možda da su nekad, bar krišom otišli u Potočare, ne bi mogli više nikad izgovoriti te riječi. Svako ko je zakoračio u mezarje za žrtve genocida iz 1995. mogao je udahnuti težinu kolektivne traume. Nepregledan broj bijelih nišana i na svakom od njih ime ljudskog bića otetog života. I negdje među bijelim nišanima stara mama koja sitnim i sporim koracima ide da obiđe kosti svog sina. Svog brata. Svog muža. Svog oca. Ako je u ovih, gotovo trideset godina, pronađena bar koja kost od onog bića koje je rodila, čuvala, mazila i voljela.

Kolektivna prošlost živa je u sadašnjosti. Možemo se povremeno praviti da ne postoji, ali dok je integriramo u sadašnjost, nećemo se moći pomjeriti iz nje. Suočavanje s prošlošću je toliko često korišten termin da se ponekad čini da mladima nije jasno šta je njihova uloga u ovom procesu. Trebaju li se oni suočiti sa onim poslije čega su se rodili? Trebaju li oponirati dominantnom narativu u svojim sredinama i onda kad on dolazi i iz najbliže porodice ili je bolje da ga nastave održavati i prenositi i sačuvaju sebe od neugodnosti suočavanja?

Treba. Treba da mladi ljudi iz zemalja regije nauče kako se dogodio genocid u Srebrenici. Treba da se ne plaše izgovoriti da se u Srebrenici dogodio genocid. Treba da znaju da je preko 50 ljudi osuđeno za planiranje i učešće u izvršavanju tog genocida. Treba da uče u formalnom obrazovanju o genocidu i da im se pomogne da pojasne sebi da to zvjerstvo ne pripada njima i da nemaju problem da se od toga distanciraju i onda kad dijele ime s nekim od ovih 50 ljudi. Treba mladima da bi poštovali kolektivnu traumu društva koje živi sa spoznajom da je namjera genocida bilo brisanje postojanja njihovog naroda sa jednog mjesta na ovom svijetu. Treba da bi mogli biti zdraviji, da bi ove zemlje i njihova kakva-takva budućnost bila zdravija.

Prethodni članakPROBLEME NA TLU RJEŠAVA LETEĆI TAKSI
Naredni članakMLADI ODLAZE RAZDOR OSTAJE