Da li ti se sviđa ovdje? I budi iskrena!

Autorica: Maksina Podpohorska

Živim u Sarajevu oko pola godine. Sviđa mi se grad, već imam osjećaj da ga znam i osjećam se sigurno. Kada spomenem da sam iz Ljubljane, ljudi mi odmah žele reći koliko im se dopada moj grad. Razumijem jezik i ne brinem se oko toga šta ljudi misle kada govorim svoj. Obožavam hranu: sviđa mi se sarma, ćevapčići i činjenica da uvijek možeš kupiti dobar hljeb. Odrastala sam slušajući muziku. Zapravo, jedini način na koji me mama mogla utješiti dok sam plakala kada sam bila beba jeste da me uzme u naručje i pleše sa mnom uz Plavi Orkestar. Divim se bosanskom humoru i znam zasigurno da ti niko ne može reći da si idiot onako kako to može Bosanac.

Često me pitaju za moj doživljaj Sarajeva. Odgovaram da, iako se ovdje osjećam kao kod kuće, generalni stav prema ženama je to što me podsjeća da zapravo nisam. Nedavno sam ovo rekla muškarcu koji je bio šokiran mojom izjavom. Pitao me da objasnim šta tačno mislim i o čemu to govorim? Šta je to što me natjeralo da pomislim da ovdje žene ne tretiraju lijepo?

Mislim da je svaka žena barem jednom u životu doživjela da joj postave takvo pitanje. Mene to malo podsjeća na pitanje ‘kako znam da sam živa’. Znam zbog mnogo stvari, a glavna je da znam da nisam mrtva.

Znam zbog muškaraca koji se ne pomiču da naprave prostor kada se mimoilazimo na uskom trotoaru. Zbog muškaraca koji me gledaju iznenađeno onda kada ne želim da se pomjerim da im napravim prostora. Zbog muškaraca koji odgovaraju na pitanja upućena meni. Znam jer kada se vozim pokretnim stepenicama, žene stoje u redu na desnoj strani, dok muškarci stoje na sredini i blokiraju prolaz bilo kome ko bi želio da prođe brže. Uvijek znam kada nisam nasmijana. Znam zbog stranaca koji me dodiruju na način na koji nikada ne bi dotakli drugog muškarca. Znam zbog ljudi koje sam tek upoznala i koji me odmah zovu imenom. Znam jer me zovu ‘dušo’. Znam zbog svoje 54-godišnje majke koju zovu ‘dušo’. Znam zbog stranaca koji mi komentiraju izraz lica dok radim. Znam zbog toga što sam se morala naoružati pažljivo osmišljenim ali ipak simpatičnim odgovorom na pitanje ‘zašto nemaš momka’.

Naravno, znam i zbog toga što sve ovo moram objašnjavati muškarcima zauzimajući veoma poželjnu ulogu Predstavnice svih žena cijeloga svijeta, pokušavajući pronaći prave riječi i nadati se da on neće ovo iskustvo pretvoriti u anegdotu o još jednoj blesavoj ženi.

Ono što mi je posebno razočaravajuće je to što loše ponašanje ne da se toleriše, nego se i opravdava od strane žena. „On je mlad.“ „On je još mali.“ „On to ne može.“ Nekada se zapitam da li su jedine opcije dostupne ženama da: a) budu krive, b) budu kučke ili c) da se odsele.

Moja baka je odabrala opciju „C“. Ona je odrasla u malom selu u kojem su muškarci bili premali a ona prevelika. Kada sam je vidjela prvi put nakon moje selidbe u Sarajevo, zahvalila sam joj se na hrabrosti da ode. Rekla sam joj da je napravila veliku stvar za svoju djecu i unučad kada se preselila u Sloveniju.

Nakon što sam to rekla, imala sam uznemirujuću misao. Naravno, ako su nam kulture i jezici tako slični, zar ne bi trebao i odnos prema ženama biti donekle sličan? I gle, počela sam primjećivati da ni kod nas nije mnogo bolje. Taj odnos je kod nas suptilniji, ljepši i lakše se podnosi nego ovdje, ali je još uvijek sličan. Čak sam čula i priče o starijim muškarcima koji su zastajali na ulici samo da bi kritikovali ponašanje žena, njihov izgled ili čak smijeh.

Ne pretvaram se da znam zašto su stvari ovakve kakve su ili kako možemo promijeniti situaciju u budućnosti, ali možda u narednih pola godine dobijem  bolju sliku svega. Znam samo da su kod kuće simptomi malo drugačiji, ali je bolest ista. Ne bih smjela upasti u zamku da mislim da smo mi nekako bolji. U drugu ruku, mislim da bi ljudi ovdje trebali da prestanu postavljati tu zamku. U toku ovih šest mjeseci, često sam čula; „To je tako, ovo je Bosna, bolje ti je da se navikneš na to“. Ovako je manje-više svugdje, ali to ne znači da je to okej.

 

Login