Vratili su se, ali mnogi su i dalje pod utjecajem ideologija koje su ih nekada tjerale u rat. Kako Kosovo uspijeva reintegrirati one koji su se vratili?
U aprilu 2019. godine, 110 Kosovara vratilo se na Kosovo iz Sirije i Iraka, gdje su prethodno bili uključeni u građanske ratove. Većinu repatriranih činile su žene i djeca, dok su među njima bila samo četiri muškarca, koji su potom procesuirani i osuđeni na domaćim sudovima zbog ilegalnog učešća u stranim sukobima. Među povratnicima bila je i porodica sina Faruka Beriše (ime promijenjeno) iz Prištine – ukupno petero članova. Njihov povratak donio je ogromnu radost djedu. Četiri godine proveli su u Siriji. Farukov sin, A.B. (ime promijenjeno), nikada se nije vratio – poginuo je u borbama.
„Supruga i djeca mog sina vratili su se u aprilu 2019. godine i danas su dobro“, kaže visoki, sijedi muškarac.
Kako kaže, njegov sin imao je 24 godine, bio je vrijedan mladić, zaposlen u Holandiji i nije nije bio religiozan. Međutim, nakon iznenadne bolesti i smrti majke, koja ga je duboko pogodila, Faruk više nije prepoznavao vlastitog sina. „Kada mu je majka umrla, nešto se u njemu prelomilo. Tuga za njom i porodicom potpuno ga je slomila. Više nije bio isti čovjek“, prisjeća se Faruk. Dodaje da od tada više nije mogao uticati na sina: „Razgovarao sam s njim, davao mu dobre savjete, ali jednog dana je jednostavno nestao. Pitao sam njegovu suprugu gdje je — rekla mi je da je otišao. Nekoliko dana kasnije, i ona je otišla“, prisjeća se djed Faruk Beriša.
Njegovi unuci imali su između dvije i šest godina kada su odvedeni u Siriju, a vratili su se kao adolescenti. Taj period ostavio je dubok trag na njihovo djetinjstvo. „Moj najmlađi unuk imao je godinu i po kada su otišli – danas ima 12 godina. Najstarija kćerka mog sina sada ima 16. Ukupno imam četvoro unučadi od svog sina“, kaže Faruk.
Za Faruka, sada zamišljenog i pomalo pogrbljenog, iznenadni planovi za putovanja u takvim okolnostima izazivaju sumnju. Ne vjeruje da se neko može tek tako odlučiti da ode u ratom razorenu, disfunkcionalnu zemlju. „To je moralo biti unaprijed isplanirano“, tvrdi on. „Ljudi ne uskaču samo u avion i odlaze u ratnu zonu. Vjerujem da su u sve bile umiješane Srbija, Rusija, pa čak i Iran. Strane obavještajne službe. Izdali su našu omladinu.“
Povratak ne znači i trenutnu reintegraciju
Djeca su tokom boravka u logorima pretrpjela ozbiljne traume. Govore da su živjela u teškim uslovima, pod stalnim nadzorom naoružanih stražara, da su ih tukli i da su izgubila svaku nadu da će se ikada vratiti kući.
Farukov najmlađi unuk nije čak ni govorio albanski kada je odveden. „Glad je bila dio svakodnevnog života“, prepričava djed ono što su mu unuci ispričali. „Od gladi smo jeli travu.“ Upravo zato posebno cijeni trud institucija koje su omogućile povratak njegove porodice. „Djeca su danas zdrava, idu u školu i ponovo tečno govore albanski.“ Za Faruka, taj povratak bio je trenutak neopisive sreće: „Kada su stigli, dao sam jednom od njih malo hljeba i keksa. Rekao je: ‘Pojest ću jedan sada, a drugi ću sačuvati za sutra.'“
Farukovi unuci su bili traumatizirani. Reagovali su na svaki nagli ili glasan zvuk, uvjereni da su još uvijek u Siriji. Danas se to, kaže, znatno popravilo, kao i stanje supruge njegovog sina. „Više ne nosi burku kao u kampu, sada nosi samo maramu na glavi“, kaže Faruk. Djeca su, dodaje, pristojna, ne prave probleme i uspješno su se integrisala u svoje novo okruženje. Najmlađi unuk sada pohađa šesti razred. „Jako vole Kosovo. Kada su se vratili i ugledali kuću – unuk je nije prepoznao, ali djevojčice jesu.“
Reintegracija se ne događa sama od sebe
Dosadašnji angažman Ministarstva uglavnom se svodio na obezbjeđivanje skloništa u hitnim slučajevima. Nisu postojale konkretne mjere za deradikalizaciju ili resocijalizaciju – ni tada, ni danas.
Organizacija Community Building Mitrovica (CBM) i njene podružnice pružaju podršku povratnicima. Od 2018. godine, CBM je aktivna u prevenciji nasilnog ekstremizma, a od 2020. godine bavi se i rehabilitacijom i reintegracijom kroz psihosocijalnu pomoć, pripremu djece za školu i podršku u osnivanju porodičnih preduzeća. Organizacija blisko sarađuje s Ministarstvom unutrašnjih poslova.
Direktorica Afërdita Shehu ističe: „CBM se primarno fokusira na djecu koja su se vratila, ali smo također podržali i žene, kroz male grantove za samozapošljavanje.“
Organizacija pruža niz usluga usmjerenih na uspješnu reintegraciju povratnika i njihovih porodica: pripremu djece za školu, psihosocijalnu podršku, pomoć pri zapošljavanju, podršku u osnivanju preduzeća, omladinske kampove, projekte u zajednici, kao i kurseve albanskog jezika za djecu kako bi se lakše uključila u redovno obrazovanje.
Ključ uspješnog suživota, smatraju u CBM-u, jeste da povratnici ponovo postanu finansijski nezavisni. Zbog toga im se nude prilagođene obuke, podrška za pokretanje vlastitih biznisa i osnovna oprema potrebna za rad.
CBM je zadovoljan dosadašnjim rezultatima, ali naglašava potrebu za kontinuiranom psihosocijalnom podrškom, jačanjem socijalne uključenosti djece, dugoročnom pomoći i ekonomskom podrškom kako bi se osigurao održiv i trajan uspjeh.
Direktorica Afërdita Shehu izražava i zabrinutost: „Najveći izazovi su dugotrajan proces rehabilitacije i pitanje finansiranja – kao nevladina organizacija, moramo neprestano ulagati napore kako bismo osigurali potrebna sredstva.“
Ministarstvo unutrašnjih poslova do sada nije dalo zvaničan odgovor o svojim aktivnostima na polju reintegracije povratnika.
Prema riječima djeda Faruka Berishe, mnoga djeca bila su vrlo mala kada su ih roditelji odveli. Da bi nadoknadila izgubljeno vrijeme – kako u obrazovanju, tako i u društvenom razvoju – podrška poput one koju pruža CBM je od ključne važnosti.
Autor: Vjosa Cerkini
