SREST ĆEMO SE NA ULICI !

U samoizolaciji sam već pet nedelja. Ovo vrijeme provodim u stanu u Ljubljani. Živim sama i nemam kućne ljubimce, što znači da je prošlo više od mjesec dana od kada sam bilo koga dodirnula. Ipak smatram da imam sreću jer ostajem zdrava i, iskreno, moj se život nije mnogo promijenio. Navikla sam da živim sama i brinem o sebi i stanu u kojem živim. U mogućnosti sam raditi od kuće, što mojim danima daje strukturu i svrhu. Pošto sam dovoljno privilegovana da se ne moram brinuti o svom zdravlju ili o poslu, imam dovoljno vremena za razmišljanje. Razmišljam o tome kako provodim ovo vrijeme, šta učim o sebi i o smislu svega ovoga. Savršeno sam svjesna da to značenje nikada neću znati ako uopće i postoji. Međutim, došla sam do spoznaje koja je izvjesna i neosporna istina: Više nemam želju prisustvovati tihim joga skloništima.

Moji dani u izolaciji su prilično slični jedni drugima. Probudim se u 7:45. Radim jogu svako jutro. Dok čitam vijesti i odgovaram na e-mailove, popijem i kafu i čaj. Radim od 9 do 5. Idem u šetnju svojim susjedstvom. S prijateljima imam skype kafu i razgovaram s majkom svako veče nakon vijesti u 19 sati. Svakog petka kupujem namirnice za sebe i baku i dostavljam ih na njena vrata. Svoje obroke planiram tjedno unaprijed u nastojanju da kupim samo stvari koje su mi potrebne. Pripremam sebi jela u kojima sam uživala kada sam imala 16 godina i prvi put živjela sama. Svake subote pečem kruh i uživam u njemu preko vikenda. Ne stidim se priznati da svaki dan imam desert. Vikendom pokušavam pronaći nove rute oko svog susjedstva. Imam duge šetnje, slušam podcastove i uživam u proljetnom suncu. Provodim vrijeme radeći stvari koje su mi poznate i ugodne. Moj mali kutak svijeta je miran, lagan i predvidljiv. Potpuno sam svjestna da je sve ovo razrađen mehanizam suočavanja i da moja potreba za takvom rutinom pokazuje koliko sam zabrinuta i uplašena.

Ovo nije ništa slično onome što sam ikad prije doživjela. Ono što ovaj period čini tako neobičnim i neugodnim je to što se prvi put u mom životu kriza ne događa u dalekoj zemlji. To se događa i u Sloveniji i u gotovo svim zemljama svijeta. Ova je kriza globalna i duboko lična. Do sada je odnijela stotinu hiljada života i na neki način utjecala na živote gotovo svake pojedine osobe na svijetu. U vrlo kratkom vremenu, to je kataliziralo drastične socijalne, ekonomske, ekološke i političke promjene. Mnogi od nas mogu prepoznati značaj ove pandemije i efekte koje će ostaviti. U isto vrijeme većina nas se osjeća potpuno nemoćno. Nikad se nisam osjećala manje junački, jer malo doprinosim. Nisam ljekar ni medicinska sestra, naučnica ni političarka. Nisam bogata ni moćna. Sve što mogu učiniti je ostati kod kuće, ostati u izolaciji i slijediti preporučene zaštitne mjere.

No, uskoro će stopa infekcije pasti, broj slučajeva će pasti i većina ljudi će se oporaviti od virusa. Ograničenja će se ukinuti, čovječanstvo će preživjeti i većina nas će i dalje biti živa – ali mi ćemo naseljavati drugačiji svijet. Upravo ću tada ja i svako od nas igrati ulogu u oblikovanju ovog novog svijeta. Odluke koje će donijeti  naše vlade u narednih nekoliko tjedana najverovatnije će odrediti našu stvarnost u godinama koje dolaze. Ovo je misao koja me zaokupljala u posljednjih pet tjedana.

Moj zadnji dan prije samoizolacije bio je četvrtak, 12. mart. Tog popodneva bila sam u uredu ispijajući svoju uobičajenu popodnevnu šalicu kafe s kolegom. Oboje smo znali da će to biti naš posljednji dan u uredu, jer je broj potvrđenih slučajeva u Sloveniji dramatično porastao. Tokom ove završne pauze za kavu razgovarali smo o naslovima, pandemiji i glasanju koje je bilo zakazano za naredni dan, što bi potvrdilo treću vladu Janeza Janše. Dok sam se pitala zašto moram da dostavim potvrdu o neosuđivanosti za svaku prijavu za posao, dok mesto „premijera“ ne zahteva takav dokument, moj saradnik je odgovorio:

»Drago mi je što će se Janša vratiti na vlast. Ja sam liberal i ljevičar, ali potrebna nam je desničarska vlada koja će se pobrinuti za stvari i riješiti ovu krizu «.

Iako se apsolutno nisam slagala, njegova izjava me nije iznenadila. Ipak –  što sam više razmišljala o tome, imala sam više pitanja. Kako je uopće mogao da održi ovo gledište? S obzirom na sve osude, skandale i korupciju koju je iskazala ova stranka i njihove prethodne vlade? Kako je mogao da doživjeti ovu stranku kao kapacitiranu i sposobnu da se izbori s takvom krizom? Najvažnije, ako je to stav nekoga ko se identificira kao ljevičar, kakve šanse ima ljevica za pobjedu na izborima?

Sutradan je Janša imao Vladu a ja sam ostala kod kuće. Od tog dana čitanje vijesti bilo je vanzemaljsko, apsurdno i nadrealno iskustvo. Da dokažem na šta mislim, evo nekoliko naslova iz prošlog mjeseca:

  1. mart – Povećanje plaća za ministre i državne sekretare
  2. mart – Zabranjeno prisustvo novinara na vladinim konferencijama za štampu
  3. mart – Udruženje novinara Slovenije i RTV SLO: Napadi na Javnu radioteleviziju su neprihvatljivi
  4. april – U pismu Vijeću Evrope, vlada odgovara na kritike pritiska na medije

10.april – U posao sa sigurnosnom opremom vrijedan gotovo 200 miliona uključene su rođake ministara

  1. april – Evropska radiodifuzna unija poziva slovenačku vladu da poštuje neovisnost RTV Slovenije
  2. aprila – Policajci su dobili zaštitne maske namijenjene kuharima
  3. april – Država je platila 860.000 za maske od salveta
  4. april – ministar Počivalšek: Maske nisu od papira, već su od netkanog materijala

Ako bi Slovenija mogla stvoriti talent koji bi se mogao nositi s tim naslovima u stilu Zorana Kesića ili Zorana Šprajca, večernje vijesti bi mogli  lakše probaviti. Mislim, maske od salvete i „netkani materijal“? „Komedija u zlatnom izdanju“…

Ipak ono što je zabrinjavajuće i ozbiljnije, pored promjena istaknutih u naslovima iznad, Slovenija sada ima novog načelnika Nacionalnog instituta za javno zdravstvo, novog načelnika Generalštaba oružanih snaga, novog ravnatelja obavještajnih službi i Sigurnosne agencije, te tri nova člana nadzornog odbora na RTV Slovenija. Ova nova imenovanja nesumnjivo će se pokazati značajnim u određivanju budućnosti naše zemlje. I koliko god bih se voljela podsmjehivati ​​apsurdnosti nedavnih događaja, ostajem potpuno uvjerena da će doći do sljedećih izbora, stranka SDS će, opet, osvojiti većinu. Od tog razgovora sa kolegom pitala sam se kako je to moguće. Zašto oni i dalje pobjeđuju? Još važnije, zašto ljevica gubi i šta radi pogrešno? Kako bih stekla razumijevanje problema, pročitala sam brojne članke, analize i slušala različite intervjue i podcastove. Kao što sam i pretpostavila, to nije jedinstveno za Sloveniju. Ljevica doživljava krizu identiteta u cijelom svijetu.

U proteklih pet ili više godina bili smo svjedoci mnogih primjera desničarskih pokreta i političara koji su se isprva ismijavali i podcjenjivali, a zatim stekli masovnu podršku i na kraju trijumfirali. Glasanje o Brexitu i izbor Donalda Trumpa najočitiji su slučajevi ishoda za koje se prije mislilo da nisu mogući. Iako je nemoguće postalo stvarnost, mnogi od nas pretpostavili su da će posljedice biti toliko kontroverzne i destruktivne da bi opozicija lako (ponovno) dobila vlast. Godinama kasnije, Velika Britanija više nije članica EU-a, Torijevci su na vlasti, a Trump ostaje predsjednik. Ipak, postoji ideja da su ti ishodi nepravilnosti. Mnogi od nas na lijevoj strani još uvijek smatraju da je ovo razdoblje “nenormalno” i da će se život nakon toga vratiti u normalu. Poslije Trumpa, nakon Johnsona, nakon Janše. Vjerujemo da će se prirodni napredak stvari uskoro nastaviti, iako nam je dokazano da smo pogriješili – izborima za izborima, glasanjem za glasanjem.

Progresivni pogled na historiju propovijeda da su društveni napredak i trijumf naprednih ideja prirodni i neizbježni. Kao rezultat, smatram da ljevica ne misli da se moraju boriti na istim osnovama kao što ih ima desnica. Čini mi se da ostaju zadovoljni svojim uvjerenjima, budući da su »na pravoj strani povijesti«. Oni vjeruju da će konačno postići svoje ciljeve i izgleda da se ne brinu kako to zapravo postići. Realnost je takva da nije dovoljno da budu u pravu. Oni takođe moraju pobjediti. Društveni napredak nije neizbježan, već ga treba postići.

Kada se osjetim preplavljena tim mislima, obraćam se dijelu interneta koji mi donosi utjehu i osjećaj nade. Tijekom prošle godine pojavilo se nekoliko slovenskih Instagram profila posvećenih dijeljenju snimki zaslona razgovora koje su im poslali pratioci. Najistaknutiji iz grupe, @delozlom, @domozlom i @vladozlom, dijele iskustva mladih koji se nastavljaju kretati po tržištu rada, bore se za plaćanje stanarine u gradu, traže dostupne stanove, budete u toku s novostima i drugim aspektima savremene mlade odrasle dobi. Pored ovih radnih mjesta, oni dijele važne informacije o pravima radnika, stanara i resursima za ljude u potrebi. Ti su profili prostor gdje mladi ljudi mogu pronaći savjet, dijeliti naš bijes, nevjericu i biti jednako beskompromisni prema našim ljevičarskim pogledima kao što su Janša i njegovi pristaše sa svojim pogledima desnice. Zbog svog velikog praćenja, povezali su se sa sindikatim, organizovali su događaje i često su predstavljeni u glavnim medijima i vijestima. Oni igraju važnu ulogu u ujedinjavanju i mobilizaciji mladih i podstiču ih da učestvuju u protestima, štrajkovima i drugim političkim akcijama. Utjehu nalazim u činjenici da je nekoliko mladih ljudi pronašlo inventivni način upotrebe ovog medija, da prepoznaju svoju odgovornost i koriste svoju moć. Nadam se u pomisli da će ova pandemija razljutiti, radikalizirati i mobilizirati čak i najapolitičnije moje vršnjake. Konačno, osjećam nadu kad čitam poziv za proteste „Srest ćemo se na ulici!“.

 

Maksina Podpohorska

Prethodni članakU RATU SMO!!!
Naredni članakNE MOGU VIŠE!