Pravo da se boriš za svoja prava

Nek’ se miri ko se svađao

Izvor: OP BHRT

Autor: Darko Marić

Provoditi proces pomirenja između onih koji rata nisu vidjeli je apsurd na koji je želio ukazati Centar za psihološku podršku ”Senus” iz Mostara prikazivanjem dokumentarnog filma ”Glas za budućnost bez okova prošlosti” u prostorijama OKC Abrašević.

Medijski prostor u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini obiluje floskulama vezanim za pomirenje i tzv. suživot.
Dok mi živimo jedni s drugima i trećima, još uvijek postoji vanjska percepcija koja sugerira kako su međuljudski odnosi unutar granica BiH daleko od idealnih. Istini na volju, nismo načisto sa različitim povijesnim tumačenjima onoga što je za nama, no dignuti glas za budućnost i protiv okova prošlosti je ono što predstoji mladima grada Mostara – sredine koja je opterećena prenošenjem trauma s generacije na generaciju i činjenicom da je prelomna tačka svih političkih previranja.

Majda Šehić, članica Senzusa i projektna koordinatorica, svjesna je da mladima treba okvir, odnosno tema koja će ih uvesti u zajednički rad ispunjen povjerenjem:

Nažalost, mislim da moramo govoriti o pomirenju jer smo na najmlađe generacije koje nisu krive ni za šta što se dogodilo, prebacili teret odgovornosti da su oni ti koji trebaju da nas pomire. U radu s njima se da primijetiti puno zbunjenosti, puno priče o tome kako oni zapravo nisu posvađani nego im to mi stariji namećemo.

Ono što nedostaje našem društvu su razumijevanje i empatija koji se mogu javiti tek susretnom dvaju ili više osoba. Tim povodom su i okupljeni mladi ljudi u Gradu na Neretvi, netom nakon završene projekcije, diskutirali o temi i svojim stavovima.
Prije nastanka samog filma organizirane su radionice kroz trodnevni program u sklopu kojeg je bilo uključeno 15 srednjoškolaca. Jedan od njih je i Faris Ćolić, učenik Srednje građevinske škole u Mostaru. Smatra da dijaloga ima među mladima i uvijek će ga biti za one koji ga žele:

Pomirenje je za mene diskutabilan izraz. Ja stvarno ne znam s kim u svom gradu trebam da se mirim, nisam ni sa kim posvađan i ne vidim šta u našem gradu to direktno nama znači. Na diskusiji smo imali nekih nesuglasica, različitih pogleda na neke stvari, ali sve smo to riješili kroz dijalog.

Lamija Memić, učenica Druge gimnazije Mostar, je srasla sa ekipom s kojom je surađivala na ovom projektu. Kako kaže, zajedničke aktivnosti i jedinstven jezik razumijevanja su je usrećili:

Vjerujem da nismo posvađani, da je jedini problem to što se ne poznajemo i da bismo trebali da se upoznajemo kroz neke aktivnosti i stečemo nova prijateljstva. Ovo je jako osjetljiva tema u našem gradu i bitno je da se niko ne uvrijedi i da niko ne shvati pogrešno. Mislim da nikome okolina i okruženje ne daju puno prostora, ali da se trebamo boriti za to jer je to naša budućnost.

Potreba da se razgovara o ratu među mlađom populacijom je nametnuta od starijih. Roditelji i škole sa svojim programima (h)istorije tretiraju mlade kao prostor za instrumentalizaciju. Time ih dovode u situaciju da odgovaraju na pitanja koja im ne bismo smjeli postavljati.

Mladi ljudi bi trebali biti amnestirani od ovakvih pitanja i očito je da se ovdje radi o nekoj potrebi tercijalne socijalizacije što podrazumijeva da bi mladi ljudi trebali svoje roditelji, koji ih očito nisu dobro instruirali ili nisu im pametno govorili o onome što je bilo 1990-ih godina, vratiti nazad. Trebali bi ih pitati kao što su mladi ljudi u Njemačkoj pitali svoje krajem 1960-ih: A što ste vi radili, Gdje ste bili, Zašto niste podigli glas protiv onih koji su pucali jedni na druge, Gdje je vaša hrabrost, zašto sada od nas tražite hrabrost da mi pričamo o pomirenju,

kaže Husein Oručević, politolog iz Mostara.

Nikola Filip je učenik Gimnazije Mostar ima potrebu pričati o pomirenju iz sasvim druge perspektive – one koja se naslanja na činjenicu da za pomirenje na globalnoj razini nema mjesta sve dok se nastavlja generirati mržnja koja političkim akterima ide u korist:

Mladi moraju biti nositelji promjena, oni su zapravo jedini u našem društvu koji to mogu biti. Mi smo djeca poslijeratnog perioda i mi moramo da budemo oni koji će donijeti promjene našem društvu.

Priča o ratu bi se trebala vratiti onima kojima pripada; onima koji su bili prinuđeni devedesetih biti u rovovima i koji su odlučili isto naslijeđe i teret staviti na pleća svoje djece.

POPULARNO

U strankama je posao

“Pridružite se političkoj stranci kako biste lakše dobili državne poslove”, to je glavni moto i razlog generacija mladih Makedonaca da započnu svoj politički angažman. Neki od njih priznaju da je situacija očajna. Više u priči Dejana Azeskog.

Nek’ smo, vala, i mi izašli!

Prva Bh. povorka ponosa održana je u Sarajevu 8. septembra. Ovaj datum ostat će upisan u historiju grada Sarajeva, ali i urezan u sjećanje preko 1000 učesnika. Atmosferu straha pobijedila je pozitivna energija, a Sarajevo je u svijet poslalo poruku da ovo jeste grad i država u kojem ima mjesta za sve. Povorka ponosa nije važna samo za LGBTIQ osobe, već za sve one čija su prava ugrožena ili djelimično ispunjena.

Autor: Azem Kurtić.

Mladi popravljaju Cetinje uz pomoć aplikacije

Crnogorska prijestonica, Cetinje, posljednih decenija kao da nije bila prioritet vlasti. Rupe u samom centru u Njegoševoj ulici, oronule fasade zgrada iz nekih drugih vremena, problemi sa gradskom rasvjetom, pa zatim i održavanje spomenika ili zelenih površina, neki su od problema sa kojima se Cetinjani suočavaju. To su prepoznali i mladi aktivisti, entuzijasti koji su oformili nevladinu organizaciju Aktivna zona, a onda nedavno i online platformu „Popravi Cetinje“ putem koje svako može locirati i prijaviti problem.

Prvo crnogorsko digitalno selo

Prvo crnogorsko digitalno selo nastalo je prije nekoliko godina, a otkrio ga je mladi entuzijasta i inovator iz Podgorice Marko Maraš. Vrele pločnike glavnog grada Maraš je često zamjenjivao prirodom u selu Opasanica. Boraveći tamo rodila se ideja koja se razvila u sajt Seljak.me, jedan od najposećenijih u Crnoj Gori. Više u priči Jelene Kontić.

Mladi ne odustaju od svoje tradicije

Region zapadne Makedonije nadaleko je poznat po tradicionalnim svadbama. Pored toga, ovaj kraj je poznat kao iseljenički, pa nisu rijetki slučajevi kada mladi dolaze u svoje rodne krajeve kako bi organizirali i drugu, tradicionalnu svadbu. Ovakav luksuz košta između 10.000 i 50.000 Eura. Više u priči Dejana Azeskog. 

Login