Kad neki mladić ili djevojka završe u popravnim domovima tada se redovno čuje komentar: Jadan, nije imao oca ili majku. Regionalna grupa za dijalog mladih, nazvana RYDE, uz potporu EU je analizirala zakonsku regulativu i praksu zemalja u regiji prema mladima koji žive sa smohranim roditeljima.Komparativna analiza se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
Svako dijete samohranog roditelja ima pravo konkurirati za stipendiju namjenjenu osjetljivim kategorijama stanovništava. Ali, ako se radi o djetetu razvedenih roditelja, a prihodi, uključujući i alimentaciju, nisu dovoljni, dijete nema pravo za istu stipendiju. Kakva je razlika između tinejdžera koji je čitav život sa samo jednim roditeljem i onoga koji to više nije? Pred zakonom nisu isti iako su u istoj situaciji.
U Bosni i Hercegovini samohrane majke ili očevi čine 16% od svih obitelji. Kao i sve drugo u BiH se regulira pravnim sistemom koji je fregmentiran između entiteta i Brčko distrikta. Tako je moguće da troje djece koje žive u istim uvjetima imaju posve različit tretman. Isto se odnosi i na socijalnu podršku koja se razlikuje od regije do regije. Čak ni termin “samohrana porodica” nije zakonski definisan. Nedostaje ujednačen nacionalni pristup socijalnoj zaštiti.
Sjeverna Makedonija ima koherentan i relativno centraliziran pravni sistem. Tamo živi 35.000 obitelji sa jednim roditeljem. Djeca u toj situaciji su praktično uvek isključena iz programa za socijalnu podršku. Samohrani roditelji su priznati, ali samostalne obitelji nisu definisane. Obrazovne i socijalne usluge postoje ali jednoroditeljske obitelji često nisu zakonom obuhvaćene.
U Srbiji je petina obitelji samo sa jednim roditeljem. Djeca imaju beneficije usmjerene ka ranjivim grupama, ali im često nedostaje podrška namenjena baš njima. Srbija, kao i Sjeverna Makedonija, priznaje postojanje samohranih roditelja mada definicije o tome nisu iste u različitim zakonima. Socijalne usluge, zdravstvena zaštita i obrazovanje postoji ali nedostaje specijalizovana pomoć za samohrane porodice. Dobar primjer su privilegije djece do sedam godina iz takvih obitelji u sistemu zdravstva.
Može se reći da Sjeverna Makedonija prednjači u inkluzivnim obrazovnim politikama, da Srbija ima jači pravni okvir ali nedostaje ciljana socijalna pomoć. Problem BiH je zakonska i praktička nejednakost u tretiranju djece sa istim problemima.
Autori ovog istraživanja iz sve tri pomenute države pozivaju na hitne i sistemske promjene i predlažu da se usmjere sredstva za državni alimentacioni fond (izdržavanje djece), osiguraju stipendije za takvu djecu, ponude besplatne usluge psihologa, subvencionira cijena vrtića i tako dalje.
Činjenica je da su mladi iz samohranih i jednoroditeljskih obitelji među najranjivijima u društvu. Ali, njihove potrebe često nisu prepoznate od tog istog društva pa su zanemarene. Zašto dijete mora da pati ako jedan roditelj ne plaća alimentaciju, a zakon omogućuje beskrajne procedure u takvim procesima? Zašto se ta djeca susreću sa diskriminacijom već na početku svog života. Društvo kaže svi ste isti ali oni znaju – da nisu.
