Osvrt na prvu sarajevsku povorku ponosa

Nadam se da je ovo prva od mnogih parada, koja ne doprinosi samo povećanju vidljivosti i prihvatanju LGBT+ osoba i identiteta. Također se nadam, da će ovo primorati vladu da preduzme mjere i suoči se sa problemima s kojima se nosi zajednica, posebno sa pitanjima nasilja, fizičkog i sistemskog.

Piše: Maksina Podpohorska

Kada sam saznala da je parada dobro prošla, bez nasilja te da niko nije povrijeđen, mogla sam se usredotočiti na svoje drugo veliko pitanje: šta će ova parada značiti? Očekivano, medijski članci i objave na društvenim mrežama koje sam uspjela pročitati prije i nakon samog događaja, često nisu imali mnogo veze sa bitnim LGBT+ pitanjima kao što su nasilje, samoubistva, samopovrjeđivanje, zlostavljanje, beskućništvo, seksualno zdravlje, diskriminacija ili vidljivost. Uglavnom su to bile izjave o ljubavi i prihvatanju, fotografije vesele gomile i živahnih zastava koje ponosno vijore iznad njihovih glava. Neki su, istina, pozivali na akciju i podijelili važne informacije. Međutim, vrlo malo ih je izjavilo da je parada na neki način nagovještaj „napretka“.

LGBT+ prava se generalno, ako ne i diljem svijeta povezuju sa onim što podrazumijevamo kao vrijednosti Evrope i Zapada. Toliko, da suprotstavljanje LGBT+ pravima može biti brz i elegantan način da se jedan političar ili čak cijela zemlja proglase „antievropskim“. Stoga pitanja oko evropskih vrijednosti koja su dio diskursa o prvoj povorci ponosa u Sarajevu nisu iznenađujuća ili neočekivana. Razgovor o poduzimanju mjera oko važnih pitanja koja zapravo pogađaju queer osobe ubrzo su gurnuta u stranu te su zamijenjena izjavama koje povroku opisuju kao svojevrstan test bosanskohercegovačkog evropeizma, možda čak i kvalifikacioni test zemlje da se pridruži Evropskoj uniji. Rasprava o LGBT+ pitanjima u Bosni i Hercegovini je također rasprava i o identitetu zemlje i poziciji BiH u odnosu na Evropu, a posebno EU. Debata oko povorke, koja je mogla (i možda trebala) biti vođena oko proslave i poziva na akciju, opterećena je vrlo različitim i teškim pitanjima.

Ovaj diskurs pretpostavlja i implicira da je prihvatanje LGBT+ identiteta u suštini “evropsko”. Kao takva, povorka koja se održava u Sarajevu pokazuje poziciju Bosne unutar ove Evrope. Čini se, da u izboru da li podržati povorku ili ne, nije prilika samo da se građani Bosne pozicioniraju za ili protiv LGBT+. Čini se da je to i prilika da se građani izjasne za li su za ili protiv Evrope. Kako se sve ovo događa samo nekoliko mjeseci nakon što je objavljeno mišljenje Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u EU, tvrdim da ovaj diskurs nije slučajnost i da ima značajne implikacije. Ali šta je zapravo usitinu Evropa? Šta je njen identitet, šta je u osnovi toga? Koje su to vrijednosti prema kojima se Bosna i Hercegovina navodno kreće?

U Evropi se nastavlja uspon i popularnost desničarskih populističkih političara, stranaka i ideologija. U Velikoj Britaniji postoje Brexit i BoJo, Le Pen u Francuskoj, Salvini u Italiji, Orban u Mađarskoj, Kurz u Austriji. Neke evropske vlade tvrde da su centrističke, a to su zapravo jedino u poređenju sa vrlo vidljivim krajnjim desnim ideologijama. Naravno da u Evropi postoje vlade koje su čini se usredotočene na socijalnu i okolišnu politiku, ali, nažalost, čitanje vijesti i dalje ostavlja daleko gorči okus u mojim ustima nego moja jutarnja šolja Barcaffea.

Prije nisam bila dovoljno zrela da razumijem, a isto tako nikad nisam dovoljno razumjela da bih se plašila budućnosti, kao što se plašim sad. Razumijem da je trenutna situacija prirodna i da je očekivan rezultat kriza koje smo doživjeli u posljednje dvije decenije. Ali ono što me je šokiralo je podmukli odgovor, reakcija i mjere koje je poduzeo ostatak političkog spektra, posebno ljevica. Opšti odgovor je: „Ovo nije Evropa!“. To su nevjerica, šok i zbunjenost. Pitaju se odakle je to došlo. Kako se to moglo dogoditi? Kao da je to neka vanzemaljska invazija, a ne groteskni kliše koji to zapravo jeste.

Zapažen i skraćeni primjer ovog odgovora je manifest pod nazivom “Borba za Evropu – ili će je rušitelji uništiti”, objavljen u The Guardian u januaru 2019. i potpisan od strane „30 vrhunskih intelektualaca“. Među njima su Bernard-Henri Lévy, Ian McEwan, Salman Rushdie, Svetlana Alexievitch i Orhan Pamuk. Manifest počinje tvrdnjom da je „ideja“ Evrope u opasnosti. U kratkom manifestu nema plana, nema pravog poziva na akciju ili razumijevanja kako smo dospjeli ovdje i zašto. Ono što jeste uključeno je tvrdnja da su SAD i Velika Britanija „dva velika saveznika koja su je u prethodnom stoljeću dva puta spasila od samoubistva“. Zatim dolazi do isključenja Rusije iz ove evropske priče i identifikovanje te zemlje kao neprijatelja ideje Evrope. Nakon toga ubrzo slijedi tvrdnja da je fašizam poražen (naših “30 najboljih intelektualaca” smatraju da se ideja može uništiti?). Moj lični vrhunac je sljedeći odlomak koji pokušava elegantno ukloniti prošlost stoljeća, stravično nasilje, zla i teror imperijalizma i kolonijalizma, teške posljedice kapitalizma na naše okruženje i životne uslove miliona ljudi, neravnomjernu raspodjelu bogatstva i resursa, i još mnogo drugih, evropskih, zločina:

„Otuda ovo bodrenje da još jednom ponese baklju Evrope koja, uprkos svojim greškama, propustima i povremenim kukavičlukom, ostaje svjetionik za svakog slobodnog muškarca i ženu na planeti.“ 

Greške i povremeni momenti kukavičluka? Zvuči više kao pravna odbrana preplaćenog odvjetnika koji brani djelo seksualnog nasilja koje je počinio bijeli bogati dječak s „vrlo svijetlom budućnošću“, nego manifest koji je napisalo 30 „vrhunskih intelektualaca“?! Naravno, razumijem njihovo značenje. I ja poznajem Evropu o kojoj govore, jer sam joj svjedočila u učionicama tokom živih razgovora s prijateljima, kao i bavljenjem novinarstvom na način na koji su me odgajali moji roditelji. Ali te osobine nisu suština u srcu malog kopna, one su najbolje kvalitete svih ljudi svugdje.

Tvrditi da fašizam, rasizam, nasilje i netrpeljivost nisu evropski nije samo pogrešno, već je i opasno i neproduktivno. Ovih „top 30 intelektualaca“ bi trebalo da znaju bolje, jer igraju važnu ulogu u stvaranju budućnosti koja je bolja, mudrija i prijatnija. Da bi se to postiglo, moraju se pozabaviti najneugodnijim istinama: kolonijalizam, rasizam, seksizam, rat, vjerska netrpeljivost i homofobiju je zagovarala, usavršavala i naoružavala Evropa. I to je u srži onoga što je Evropa. Mnogi tvrde da je upravo odbijanje evropskih lidera i vrhunskih intelektualaca da govore ovu istinu omogućilo da brutalnost savremene krajnje desne retorike postane toliko primamljiva i popularna.

Dakle, koja je to evropska suština kojoj se Bosna i Hercegovina navodno približila prvom povorkom ponosa? Tolerancija? Prihvatanje? Ravnopravnost? LGBT+ prava? Jesu li ove stvari evropske? Gledajući širu sliku, ne. Zapravo je evropski kolonijalizam uveo homofobiju i transfobiju u većinu mjesta koja Evropa sada osuđuje zbog svojih anti-LGBT+ zakona i praksi. Indija je poznata po svojoj drevnoj tradiciji trećeg, pa čak i četvrtog roda. To je naravno, sve dok Britanci nisu pokušali eliminisati ovaj dio društvenog uređenja. Indonezija, Filipini i Tajland imaju slične priče. Pretkolonijalna zapadnoafrička plemena imala su praksu ne dodjeljivati ​​spol uopšte ili ne temeljiti spol na fizičkim osobinama. Postoji bezbroj primjera iz cijelog svijeta, ovo su prosto oni kojih se sjećam sa studija ili koje sam čitala iz prve ruke.

Donedavno se evropsko stajalište o LGBT+ pitanjima kretalo oko potlačenosti i sistemskog nasilja. U posljednjih nekoliko decenija taj se položaj promijenio. Sada su prava LGBT+ postala sinonim za Evropu, iako su mnoge evropske i zemlje EU i dalje opasna mjesta za LGBT+ ljude. Ono što je Evropa usavršila i nasilno izvezla sada je nešto što osuđuje u drugim zemljama. Drugim – navodno manje tolerantnim, manje modernim, manje razvijenim mjestima. Baš kao što korištenje LGBT+ prava može biti lak način da se države javno pozicioniraju kao antievropske, tako i LGBT+ prava i savremena ideja slobode je zgodan način da Evropa isključi narode, nacije, religije, pa čak i države iz evropske priče. Zemlje poput Bosne i Hercegovine. Veći dio moderne historije Evropa je bila prvak homofobije. Sada, mi se predstavljamo kao eliminatori iste. Qui bono?

LGBT+ pitanja i ideja slobode su instrumentalizovani poput lakmus testa za napredak i modernizam. Filozof/kinja Judith Butler govori o ovom ‘poistovjećivanju gay politike s kulturnom i političkom modernošću’ i ‘razmještanju pojma’ slobode ‘kada se koristi kao instrument netrepeljivosti’. U svom djelu iz 2009., “Okviri rata: Kada žaliti život?”, ona opisuje imigracijsku politiku u Holandiji, koja zahtijeva od podnositelja zahtjeva da pogledaju fotografije dvojice muškaraca koji se ljube i izvještavaju o tome da li su ih fotografije uvrijedile. Od njih se traži da izjave da li su voljni živjeti u naciji u kojoj se cijene slobode homoseksualaca. Zanimljivo, ona spominje da nacije onih koji nisu potrebni za sudjelovanje u ovom testu uključuju: državljane Evropske unije, državljane SAD-a, Australije, Kanade, Novog Zelanda, Japana i Švicarske; azilanti i na kraju, oni koji zarađuju više od 45.000 eura godišnje. LGBT+ prava o kojima se radi su  rezultat evropskih vrijednosti i praksi, koriste se kao test za evropeizam, ali samo za one koji nisu sa zapada i nisu bogati. Vrlo snažan i važan društveni pokret koji je koštao mnoge ljudie života i sredstava za život, sada se koristi kao instrument za isključivanje.

U svojoj knjizi Butler, koja je i sama queer osoba, tvrdi:

‘Zalažem se za takve slobode, ali čini se da se sada moram i pitati jesu li te slobode za koje sam se borila i za koje se nastavljam boriti instrumentalizirane kako bi se uspostavila specifična kulturna osnova, sekularna u određenom smislu, koja funkcioniše kao preduslov za prijem prihvatljivog imigranta.”

U svom djelu, Butler govori o imigraciji, ali se jasno vidi kako bi se isti princip primjenjivao i drugdje. Te slobode o kojima ona govori također su instrumentalizirane i funkcionišu kao preduslov za prijem cijelih država u Evropu.

Dakle, kakve su implikacije tumačenja prve ikad povorke ponosa u Sarajevu kao znak napretka Bosne i Hercegovine, modernizma i evropeizma? To je problematično jer se temelji na pretpostavkama koje su neistinite. To je problematično jer se proslava zajednice koja se suočava sa nevjerovatnim ugnjetavanjem i nasiljem koristi kao sredstvo za još više ugnjetavanja i nasilja. Problematičan je, jer pojačava narativ da je Bosna i Hercegovina nekako manje moderna, neprogresivna, i nije dovoljno dobra. Po meni, ove implikacije su još jedan razlog za savezništvo i udruživanje osoba čiji se identiteti koriste i kao “oružje” za nametanje ovog evropskog narativa, zapadnjaštva i „napretka“. Njihovi su identiteti instrumenti za održavanje čistoće slike i stvarnosti Evrope. Njihovi identiteti uključuju lezbejke, gejeve, biseksualce, transrodne osobe, queer osobe, žene, jevreje, muslimane, osobe druge boje kože, osobe iz zemalja istoka i juga, osobe koji su „drugi/e“. Po mom mišljenju, ovo je još jedan razlog zbog kojeg Bosna i Hercegovina treba da se brine i štiti svoje LGBT+ osobe.

Prethodni članakPrvo crnogorsko digitalno selo
Naredni članakZa koga ti srce kuca?